Dobro ili zlo – Što je ispravno? Što prihvatiti?

Vjerujem da čitatelju ovaj naslov pomalo zvuči šokantno. Naime, gdje bi uopće mogla ili trebala biti dvojba oko toga što je ‘ispravnije’, što je ‘prihvatljivije’? Kako se uopće može dvojiti između dobra i zla? Pa zar nije potpuno razvidno da je dobro dobro, a zlo zlo i da zato dobro jest jedino ispravno, jedino prihvatljivo?

Naslov upućuje na autorovo promišljanje koje nije odraz njegove dvojbe, sumnje, nedoumice. Tema i promišljanje nije potaknuta esencijalnim propitkivanjem vlastite esencije u dobru ili zlu. Tema i promišljanje jest odraz aktualnih socijalnih zbivanja na globalnoj razini i kontroverzama koje stvaraju.

Sustav etičkih vrijednosti, kao rezultanta višetisućljetnog razvoja čovječanstva kao međusobna interakcija pojedinaca, predstavlja zbir humanističkih spoznaja koje kao potvrde čine strukturu onoga što se danas može nazvati sveukupnost i datost suvremenog homo sapiensa. No, da li je to doista tako u trenucima relativiziranja usvojenoga znanja, spoznatih postavki? Kada se agresivno plasiraju izvrnuti sustavi etičkih vrijednosti, relativizira se cjelokupni civilizacijski stupanj razvoja i vrijeme u kojemu živimo.

Da je noć tamna, a dan svijetao, da ćete pokisnuti više po kišnom nego po vedrom danu, a zimi da je hladnije nego ljeti, predstavlja neke od neupitnih postulata perceptivnih spoznaja do kojih je čovjek došao. Međutim, u apstraktnoj terminologiji, koja je odraz misaonog procesa i čiji se sadržaji mogu dopunjavati i kratiti te sadržajno oblikovati ovisno o maštovitosti i elokventnosti pojedinca, kao i ovisno od spoznaja do kojih pojedinac empirijski (iskustveno) ili kako već drugačije dođe (eksperimentalno…), granica određenja nije tako jasna te može postati vrlo fluidna, da ne kažem prozirna. Jer to što je nekome smiješno i zabavno, drugome može biti iznimno dosadno, a moguće i uvrjedljivo. To što je nekome uznemirujuće i stresno, drugome može biti adrenalinski afirmativno, poticajno za njegovu akciju. Dakle, s jedne strane, govorimo o emocijama, a nastavno na njih o intelektu.

Poimanje danog materijalnog realiteta osjetilnim čuvstvima predstavlja čovjekovu mogućnost njegova spoznavanja u vremenu i prostoru; dakle, i ovdje u određenom smislu, u njegovoj ograničenosti. Ovo osobito imajući u vidu i limitiranosti naših osjetilnih sposobnosti. U svakom slučaju, to osjetilno spoznavanje omogućavalo nam je preživljavanje, ali u tome se suštinski čovjek ne razlikuje od drugih živih bića. Ono po čemu čovjek jest jedinstven upravo je njegova, u psihologiji bi to nazvali, sposobnost asocijativnog povezivanja, za razliku od onog životinjskog Pavlovljevog uvjetovanog refleksa. Suštinski, riječ je o mentalnoj dimenziji, onoj nematerijalnoj. Riječ je o sposobnosti mentalnog (kognitivnog) procesuiranja – percepcije, promišljanja i zaključivanja. U trenutku kada čovjek mentalno osvijesti ‘puke’ osjetilne spoznaje, a to znači, istih postane svjestan na jednoj višoj, ne čisto refleksnoj razini, te ih počinje promatrati, analizirati i grupirati kao izraz njegove osobne evaluacije, on postaje homo sapiens. Stvara nazivlje, pojmovlje, na njima gradi teoreme, postavlja hipoteze i iste propitkuje empirijski i drugačijim načinima. Razvija svoj istraživački duh. Tada nastaje i duhovnost.

Time on stvara jednu drugu, paralelnu nematerijalnu stvarnost kao viši cilj onoj pukoj materijalnoj. Međutim, kako je osjetilna perceptivnost materijalne stvarnosti limitirana, limitirana je zasigurno i ona kognitivna spoznaja zbog ograničenog sadržaja koji joj omogućava i daje osjetilna percepcija, ali i zbog ograničenosti potencijala i iskoristivosti samog njegova racija. Tako i ta nematerijalna stvarnost predstavlja čovjekov puki proizvod, ali po istoj čovjek biva bliži jednoj daljnjoj, sljedećoj i višoj dimenziji, a to je ona nadmaterijalna, nadrealna stvarnost ili, bolje rečeno, datost. Ta datost svojom

transcendentalnošću, bezvremenošću i prostornom neograničenošću u svom bitku sadrži i čovjeka sa svim njegovim perceptivnim realnostima, kao jedan od sastavnih kotačića. Ona je viša od čovjeka samog. Ona jest kreacija sama. Nju čovjek može tek naslućivati i djelomično spoznati jer tvrditi da istu može u cijelosti i spoznati značilo bi da čovjek može postati iznad čiste kreacije, da može postati savršena datost, a to je nemoguće kao što, primjerice, nije vjerojatno (i moguće) da puž postane brži i nosi veći teret od slona. Prije će biti da je izvjesnije obrnuto uprizorenje.

Sa te transcendentalne razine, kreaciji je potpuno svejedno što čovjek u danom momentu i prostoru jest, što i kako percipira svoju datost i ukupnost pojavnog svijeta oko sebe, kako razmišlja i što u konačnici čini. Sa stanovišta kreacije, to sve jednostavno jest i postoji, a postoji zato jer je to sve dio udno čovjekove realnosti, njegove spoznaje, u njegovoj nutrini i vanjštini, a čovjek sam jest dio te veličanstvene, uzvišene kreacije.

No, čovjek dolazi u opasne vode za svoj opstanak i koegzistenciju s drugim ljudima i bićima, ako i kada u polazišnoj točci tvrdnje da ako je sve što on jest i može biti i sve što on čini i može činiti dio jedne te iste kreacije, da je sve to ‘božanski konceptualno’ već previđeno i da je sve to, stoga, moguće i dopustivo. Upućivalo bi to na daljnji zaključak da je, potom, sve što čovjek čini samom sebi, a osobito drugima, dopustivo. U tom paradoksu dolazilo bi se do opravdanosti destruktivnog ponašanja prema drugom čovjeku. Sada, da li bi to trebalo biti ispravno, prihvatljivo?, da li bi to predstavljalo dobro ili zlo?

Kako čovjek titra u svojim perceptivnim spoznajnim ograničenostima, u kojima ne može spoznati čistu kreaciju, zasigurno nema niti pravo prepotentnošću pridavati sadržajne okvire i smisao čitave kreacije kao takve jer bi se i opet vraćao u zatvoreni krug u kojem krtičin humak nastoji biti viši od Mont Everesta, a on – čovjek ako ne veći, onda jednak kreaciji.

To pak ne znači da bi čovjek trebao odustati od svog bivstovanja svevši se na puko nagonsko postojanje, da ne kažem, trajanje u vremenu i prostoru. Upravo kognitivnom percepcijom on produbljuje i širi svoju paralelnu nematerijalnu dimenziju, a kojom biva uvijek bliži i sve bliži kreaciji čistoj. To je suština i vrijednost bivanja čovjekom, a bivanje čovjekom i sve više čovjekom jest proces. To je kontinuitet, kao što je rast stabla i svake druge biljke kontinuitet te put od sjemenke, preko mladice i mladog stabla do drveta sa zrelom, razvijenom i razgranatom krošnjom nužno pretpostavlja protek vremena. Sve drugo jest laž, igranje s genetikom, zakonima prirode, tj. zakonima one iste kreacije koju čovjek ne može u cijelosti spoznati. Dakle, može joj bivati sve bliže, ali ta blizina ne bi trebala nipošto značiti opravdanje za njegovu bahatost i superiornu nadmoćnost.

Ne bi trebalo biti iluzije da čovjek, osim što osobito treba i nadalje graditi i razvijati svoju kognitivnu spoznaju nematerijalne realnosti, on još uvijek i ustrajno nadalje treba graditi (razvijati) i svoju osjetilnu spoznaju materijalne realnosti. To bi trebala biti njegova gesta skromnosti i uviđavnosti jer njegova spoznaja jest proces koji nikada ne završava.

Stvaranje i izgradnja nematerijalne realnosti podrazumijeva uspostavu i proširivanje pojmova kao zbirnog, uopćenog nazivlja određenih osjetilnih spoznajnih rezultata, grupiranih po različitim zajedničkim obilježjima, karakteristikama, (afirmativnim ili negativnim) predznacima; matematički rečeno, prema istim nazivnicima. U prirodi tog kognitivnog procesa jest kontinuitet, kao što je, primjerice, vožnja autoputom. Sve ostalo, dakle, prekidi i negiranja dosadašnjeg razvojnog procesa predstavljali bi nagli zaokret pri punoj brzini vožnje autoputom koji bi, gotovo izvjesno, doveo do fatalnih posljedica kako po čovjeka tako i po čitavo čovječanstvo.

No, postavlja se pitanje kako nešto jest kognitivno spoznato kao dobro, a nešto kao zlo. U generalnoj, pojednostavljenoj predodžbi, uz dobro se vežu tople boje, svijetlo, mir, blagost (odsustvo boli i patnje), smijeh, fizička pokretnost, sloboda misli, izražavanja i vjeroispovijesti…, dok se uz zlo veže

crna boja, noć, tama općenito, vlaga, blizina smrti, bol, tuga, rat, svađa, nasilje, tiranija, diktatura, cenzura, jednoumlje, netoleracija… Tako selektirajući dobro i zlo u dvije grupe, čini se da spoznaja i odabir ne bi trebali biti teški. Gotovo kao u filmskom uprizorenju heroja super-junaka i anti-heroja gdje se gledatelj u njihovom srazu lako, gotovo refleksno opredjeljuje za dobro, pritom bijući vođen jasnom redateljskom ikonografijom i izričajem.

Međutim, zaboravlja se da u danoj životnoj situaciji pred pojedinca nisu stavljene tako jasno ‘etiketirane’ solucije. Najčešće, a opet i najizazovnije bivaju one situacije kada se pojedinac nađe na putu koji se račva na dva potpuno jednaka odvojka, bez ikakvih oznaka i znakova koji bi trebali dati štogod naslućivati, jedan u lijevu stranu, a drugi u desnu. I tada se postavlja pitanje, kojim putem krenuti?, na koju stranu skrenuti?, gdje nastaviti?

Situacija kada se relativizira usvojeno znanje i spoznate postavke moment je nasilnog, čitaj, ne- prirodnog, gotovo smrtonosnog naglog zaokretanja automobilom na autoputu pri punoj brzini vožnje. Situacija kada se izvrću dostignuti sustavi etičkih vrijednosti predstavlja trenutak kada dođete pred račvanje puta na dva odvojka, lijevi i desni, bez ikakvih oznaka i znakova koji bi trebali olakšati odabir i daljnje kretanje.

Što više, u situaciji relativiziranja, gore postaje isto što i dolje, ovdje postaje isto što i tamo, dobro postaje isto što i zlo, i obrnuto. Negira se nematerijalni, ali nerijetko i sam materijalni, realitet.

Sjetimo se samo, primjerice, povijesne epohe o negiranju da je Zemlja planeta, a ne ravna ploča. Zbog toga mnogi su završili tragično, uglavnom na lomači crkvenih dogmi pa tako i Giordano Bruno na samrti uzviknuvši: “Ako nije istinito, dobro je smišljeno.” Negiranje je ujedno moment ispoljavanja bahatosti i superiornosti jer predstavlja opasno sadržajno ‘božansko konceptiranje’ čitave uzvišene kreacije.

U svakom slučaju, zanimljivo je kako u ljudskoj povijesti uvijek se nekako najčešće, najprije iskristaliziraju dva pola, dvije grupe – jedno je dobro, a drugo je zlo. Međutim, u zasadama svakog čovjeka, istovremeno postoje zasade i potencijali obojeg. I dok su dvojnu prirodu duše neki, pa tako i sam Giordano Bruno, dijelili na više i niže moći, smatrajući neupitno, (ili barem nesumnjajući), da čovjek putem svojih ‘viših’ moći može dosegnuti ‘božansku svjetlost’, dakle, ne dovodeći u pitanje što bi i gdje bi to dobro trebalo biti i gdje se nalazi i s kim (Bogom) jest u vezi, u suvremenom svijetu svjedočimo relativiziranju što uopće dobro jest, a što zlo. Samim time, potonje pitanje, što odabrati od tog dvoje?, postaje preuranjeno, odnosno devalvira u svojoj značajnosti i vrijednosti. Ovo stoga jer ako se metafizički mijenja predznak principa i svjetonazor glede transcendentalne stvarnosti, onda sam odabir što od tog dvoje odabrati postaje manje važno, manje izazovno. Za primijetiti je kako se smišljenim mijenjanjem fokusa s odabira između dobra i zla na samo detektiranje osnovnih principa – što jest dobro, a što zlo, kasniji odabir jednog od tog dvoje marginalizira jer se odgovor na pitanje što odabrati, već u samom trenutku detekcije nudi kao suplement, logični dodataka uz ono detektirano kao dobro. Odgovor na pitanje, što odabrati počinje se nuditi kao besplatna dodatna oprema samoj detekciji dobroga, kao da je odabir neupitan jer, eto, pa svi valjda žele dobro, a ne zlo. Međutim, upravo u pojmovnom relativiziranju osnovnih principa – dobra i zla, očituje se prijetvornost (omanutost) i malicioznost onih pojedinaca, (sve više moderno nazivanih tehnokrata), koji to čine jer oni upravo i žele zlo, ali sada uz sve opće prihvaćene i postojeće civilizacijske ljudskosti više ne mogu tako okolišati oko toga što bi se trebalo odabrati, (jer naravno da se treba odabrati dobro, a ne zlo), pa zato, već prejudicijalno žele promijeniti predznake zla u dobro, a sam odabir između dobra i zla, kako je to gore spomenuto, pojednostavljuju jer ga nude uz dobro, kao naravni, neupitni odabir po principima suvremenih dosega civilizacijske ljudskosti.

Za takvo što, za relativiziranje osnovnih principa i izvrtanje sustava etičkih vrijednosti potrebna je ustrajnost, sveobuhvatnost, agresivnost i bešćutnost jer ona gazi sve pred sobom, ignorira sva civilizacijska dostignuća kontinuirano stvarana decenijama. To se u današnje vrijeme, globalno,

najučinkovitije može postići i čini putem mainstream medija kao oruđa. Metodika tih medija je da plasiraju vijesti koje bi trebale biti novosti, a u suštini su okrnjene i cenzurirane, tj. smišljeno jednostrano obrađene i prerađene, tekstovne objave kao puka propaganda. Propagiranjem jednoumlja, umjetno se stvara poistovjećivanje pojedinca s objavljenim propagandama, koje prerasta u ovisnost o mislima/propagandi stvorenoj u ropotarnicama ekstremističkog jednoumlja, a potom u isključivost i netolerantnost, a ona u konačnici u agresivnost prema svemu drugome i drugačijem. I na kraju, finalni je produkt izvrnuti sustav etičkih vrijednosti koji samo površinski, svojom formom, ne bi trebao naslućivati da je nešto pošlo po zlu, ne bi trebao nagovještavati da ne postoji diskontinuitet, dok suštinski predstavlja disonancu kataklizmičkih razmjera u kontinuirano formiranim civilizacijskim dostignućima.

Jedno je pitanje, zašto se to čini i tko to čini?, što će biti predmetom drugih diskusija o zlu, dok je ovdje aktualnije pitanje, kako da čovjek i u slučaju takve disharmonije i zamagljenosti temeljnih postulata odluči, djeluje i kojim putem da nastavi?

Prije svega, nije zgorega spomenuti kako je u prirodi svakog čovjeka da ima ponešto od onog tamnog (zlog) i svijetlog (dobra), upotrebljavajući ovdje ta dva pojma i nadalje kao nedevalvirane, neiskrivljene postulate dosadašnjeg civilizacijskog kontinuiteta u tom pogledu. Dakle, bipolarna postavka čovjekove prirode jest svemirska postavka kreacije, jednako kao što svaki magnet ima svoj pozitivni i negativni pol i bez ijednog od njih ne može postojati. Drugo je pitanje, može li i mora li, i ako da, zašto bi morao jedan od tih polova prevladati? Svaki pojedinac bliži je ili udaljeniji po svom bivstvovanju jednom od tih dviju strana ovisno o svojoj prirodi, prošlim reinkarniranim (nesvjesnim) iskustvima(… ). To ne bi trebao biti nedostatak, niti mana već upravo potreba da je svakom pojedincu ova dimenzija života dana kao mogućnost za rad na sebi i vlastitom rastu čime bi svakim danom bivao sve bliže kreaciji čistoj.

No, pustimo se sada razmatranja unutarnje polarizacije čovjeka kao također predmetom drugih diskusija o čovjekovoj nutrini, i ograničimo se sada na relevantno pitanje – kako prepoznati/razlikovati dobro od zla (i što onda odabrati)? Odgovor na postavljeno pitanje čini se gotovo nemogućim za dati kada se još uzme u obzir aktualno relativiziranje osnovnih principa i izvrtanje sustava etičkih vrijednosti. Za što da se pojedinac uhvati? Putem kojeg principa da odluči kojim putem ići? Kada nedostaju principi, a znanstvena, osobito humanistička dostignuća se negiraju i ruše, jedini i iskonski odgovor čovjek može naći u dubini svoje duše. Ondje zato jer je naša duša potvrda i onaj krucijalni dokaz da kreacija čista postoji. Naša duša nije ništa drugo do izravno usađeni djelić te kreacije. Stoga, naša duša može spoznati i primijeniti beskonačnu snagu kreacije u pravoj spoznaji i razlučivanju dobroga od zla. Ali kako je kreaciji i dobro i zlo prihvatljivo jer ono u kreaciji samo jest i istovremeno postoje kao dva polarizirana elektromagnetska pola, snagu duše valja usmjeriti, usmjeriti u prapočelo nastanka čovječanstva i zamašnjak njegova razvoja, a to je ljudskost. Ljudskost je osnovni, temeljni atom onoga po čemu čovjek postaje čovjek čovjeku, a zajedno čine čovječanstvo. Tako se duša jednog nadograđuje dušom drugoga i obrnuto, a zajedno ekspandiraju i osnažuju svemir nutrine i time kreaciju čistu, koja se i nadalje širi svemirskom putanjom, te je ireverzibilni proces ne moguć. Što se desilo, što je eksplodiralo poput Velikog praska u svemiru predstavlja neanulirajući moment s nezaustavljivim posljedicama.

Jedino putem mira, spokoja, fokusa, staloženosti i meditacije čovjek može ugasiti ili barem stišati na časak buku oko sebe i izvan sebe i primijetiti svemir u sebi. Tada može spoznati ljudskost u sebi i s njom komunicirati. Ona mu može dati nepatvoreni, ne-perfidni i neupitni putokaz za detekciju, raspoznavanje i svrstavanje vanjskih pojavnosti, događaja, tuđih riječi i objava kao onih dobrih ili zlih usmjerenih jer sve ako i nije istinito, relevantnim postaje ako je smišljeno za dobrobit opstanka čovjeka i čovječnosti.

Stoga, u današnje vrijeme kada postoji znatni disbalans između srčanog ritma Zemlje zagađene elektromagnetskim smogom, (sada osobito i mainstream elektroničkim medijskim sadržajima), i ljudskog mozga koji i nadalje pulsira Winfried Otto Schumannovom rezonancom od 7,83Hz, kao paralelna i jedino istinita stvarnost nudi se odabir da ostati u fokusu između Majke Zemlje i Kreacije Čiste moguće je jedino kroz ljudskost kao bezuvjetno, nekontaminirano univerzalno vezivno tkivo naše duše s oboje.