Dobro se zlim vraća

Nedavno pročitah kako je jedan istarski ugostitelj neko vrijeme davao besplatno hranu jednom beskućniku, a onda, kad mu jednom nije dao, ovaj mu je demolirao cijeli restoran.

Nije li nam se svima bar nekada dogodilo da neko, kome smo pomogli, ne samo da za to nije bio zahvalan, nego da nam je uzvratio suprotnim djelima, učinio nešto protiv nas? I u većini slučajeva takve nezahvalnike osuđujemo. Međutim, nekada ti ljudi i nisu takvi zlobnici i nezahvalnici kako nam se učini na prvi pogled, nekada njihovo ponašanje ima i svoju logiku koju bismo i mi mogli razumjeti barem djelomično kada bismo znali cijelu priču. Ne, ne želim reći kako su oni nužno u pravu, kako baš tako i trebaju postupati, samo želim reći da oni gledaju iz drugog ugla, da možda imaju još neka saznanja i iskustva koja mi nemamo, da mjere stvar svojim kriterijima koji su drukčiji od naših, i u skladu s tim se ponašaju.

Kao prvo, niko nije sretan što je u poziciji da mu treba tuđa pomoć. Mnogi pomoć prihvaćaju zato što ne vide drugo rješenje, zato što moraju. Oni ne samo da ne vole one koji im pomažu, nego ih nekada i mrze. Na primjer, neki bogataš u selu se obogatio tako što je na prevaru oteo mnogo zemlje od svojih sumještana. Za vrijeme gladne godine dao im je hranu na zajam koji oni kasnije nisu mogli vratiti jer su dogovoreni uvjeti bili nemogući, a prihvatiti ponudu su morali kako bi preživjeli, dajući zemlju u zalog. Sad kao nadničari rade kod tog gazde na nepravedno izgubljenoj nekadašnjoj svojoj zemlji samo kako bi preživjeli. Da im gazda ne dozvoli da rade za njega, teško bi opstali, ali to ne znači da ga oni vole, da su mu za posao zahvalni. Moguće je da bi mu napakostili čim bi imali priliku za to, a mi bismo možda rekli kako su nezahvalni svom dobrotvoru jer ne znamo cijelu pozadinu priče, znamo tek njen završni čin. Dakle, kad pročitamo priče o nezahvalnosti prema dobročiniteljima, moguće je da je u njima napisano sve baš onako kako i jest, ali moguće je da ima preskočenih ili nedorečenih dijelova.

A drugo, zašto oni koji daju pomoć uvijek očekuju za to zahvalnost onoga kome su pomogli i zašto se iznenade ako ne dobiju zahvalnost? Ne znači li to možda da pomoć i nije bila iskrena, da iza nje ne stoji želja da se pomogne čovjeku u nevolji, nego da se uberu poeni potrebni za ostvarenje nekog drugog cilja? Nije li to obično podmićivanje, samo upakirano u celofan? Ili samo poslovni vid ulaganja iz kog se u nekoj kasnijoj fazi u povoljnom trenutku očekuje profit? Ili je to pokušaj eventualnog ušutkavanja nekoga ko je opasan po donatora, samo ako progovori? Ako je tako, oni koji pomažu iz tih razloga i nisu baš neki veliki dobrotvori. Možda su ih primatelji pomoći samo „pročitali“ i zato ne samo da im nisu zahvalni, nego ih i ne vole, ili ih čak mrze.

Oni koji pomažu iskreno, bez očekivanja da se pred njima za to klanjaju, veličaju ih, ili da očekuju za svoje djelo bilo kakvu zahvalnost, za očekivati je da imaju i manje iskustava s „nezahvalnicima“. A ako ih ipak imaju, onda je problem, po svoj prilici, u onima koji su nezahvalni.