Dobrota je pobijedila zlo

Rat je pun događaja koji se pamte cijelog života. Uglavnom su to vremena u kojima, kako kažu, zli ljudi postaju još gori, a dobri još bolji. Ovo je priča o dobroti koju sam čuo iz prve ruke.

Ispričao mi ju je Marko Božanović, sudionik događaja, a ja ću vam je ispričati baš onako kako sam je čuo.

U to vrijeme rata o kom govori, on je bio zapovjednik hrvatskih oružanih snaga u Domaljevcu. Jednog dana njegovi vojnici su doveli neke zarobljenike. Marko se iznenadio kad je među njima vidio i Boru, njegovog prijeratnog kolegu, radnika kome je bio direktor. Boro mu je ispričao kako se našao tu – bio je zamjenik komandira jedne srpske jedinice, i tog jutra su pošli na smjenu. Komandir nije došao, i odjednom su njemu rekli da on vodi ljude. Bila je magla, nije se vidjelo kuda idu, a nije dobro znao put, i tako su zalutali i došli pravo u ruke neprijateljske vojske.

„Jeste li zlostavljani?“, pitao je Marko.

„Pa…“, vajkao se Boro.

„E, toga više neće biti, sad ste na sigurnom. Znaš, teško je sve te ljude na crti držati pod kontrolom, obuzdavati ih, ima ih isfrustriranih. Ali ovdje će biti sve u redu, ne brini se.“

I dok su oni tako pričali, došao je Mato iz Domaljevca, Borin kolega. Godinama su radili skupa, u istoj firmi. Čuo je da je Boro zarobljen i došao je da se nađe pri ruci prijatelju. Obećao mu je da će se on osobno pobrinuti mu bude sve kako valja, i tako je kasnije i bilo.

Marku se ovim ukazala prilika da dobije od protivničke strane posmrtne ostatke nekoliko Hrvata. Počeo je pripremati plan za razmjenu ovih zarobljenika za mrtvace, kako bi pokojnike sahranili kako treba. Ali to je činio u tajnosti od pretpostavljenih, jer se bojao da oni ne pokvare stvar. Dogovaralo se posredno s drugom stranom, jer nije bilo direktne linije, i na kraju uspjelo se sve dogovoriti.

Razmjena će biti u Grebnicama, na crti razdvajanja i to ovako: sa svake strane će ići po jedan kamion, unazad, i sastavit će se na crti razdvajanja, a onda će iz srpskog kamiona prenijeti leševe u hrvatski, a iz hrvatskog će zarobljenici prijeći u srpski kamion, i vratiti se svako na svoju stranu. Za svaki slučaj, okolo će biti skriveni vojnici s uperenim puškama, i ako nešto pođe naopako, da budu spremni, a jasno je da je tako bilo i s druge strane. Sve je do u detalje bilo utanačeno, i samo je sutra trebalo postupiti po dogovoru.

Ali, iskrsao je neočekivan problem: nitko nije želio voziti kamion, jer je to zaista bilo opasno. Marko se nije usuđivao nikome narediti jer je postojala velika opasnost da sve pođe po zlu, da čovjek pogine, a, kaže, to sebi ne bi mogao oprostiti. „Bilo mi je žao, sve je bilo tako lijepo zamišljeno, uložio sam puno truda u pripremu razmjene, ali morao sam odustati. Već sam mislio da poručim drugoj strani da od razmjene neće biti ništa, kad kod mene sav usplahiren banu Mato“, priča mi Marko.

„Mato je čuo da nitko ne želi voziti kamion na razmjenu i došao provjeriti je li to istina. Kad sam mu potvrdio i rekao da upravo namjeravam otkazati razmjenu, rekao je: ‘Stani, ne otkazuj! Ja ću voziti kamion. Ako to ne uradimo sad, morat ćemo predati zarobljenike dalje, a tko zna što im se tad može dogoditi. Da mi moj prijatelj Boro strada, ne znam kako bih to sebi oprostio!?” I zaista, Mato je održao obećanje.

Razmjena je počela na zakazanom mjestu u zakazano vrijeme. Kamioni su išli unazad i sastali se. Malo je potrajalo, i svako je krenuo na svoju stranu. Sve to vrijeme vladao je takav tajac da se čula samo poneka ptičica koja nije razumijevala da je okolo rat. Svaka puška je na obaraču imala nečiji prst i očekivalo se samo da nekome popuste živci, čak i ako ne bude nepredviđenih pokreta. Ipak, sve je išlo po planu, kamion se vraćao i skrenuo iza krivine, na sigurno. Iz njega je iskočio Mato i odahnuo, sretan što je i pomogao prijatelju i što je on ostao živ i čitav.

Ali, sa suprotne strane odjednom iz kamiona iskoči i – Boro! Mato je iskolačio oči i nije sebi mogao doći od čuda: “Stani, otkud ti ovdje!? Zašto nisi prešao u srpski kamion?‘”, pitao je zaprepašteno. Boro je zbunjeno, nesigurno počeo: “Znaš, nešto sam razmišljao kako postoji opasnost da, kad se kamion bude vraćao, počne pucnjava, pa da stradaš…”

“Pa što?! Hoće li me spasiti to što si i ti u kamionu pa još i ti pogineš?!”

“Ama, neće, samo onako bi se moglo pomisliti da možda i ja stojim iza toga, da sam čak ja inicirao da se puca, tko zna što bi se sve pričalo…”

“Znaš šta, Boro? Idi u tri pičke materine! Ja glavu u vreću stavljam zbog tebe, a ti se vraćaš i izigravaš junaka! Što ću sad s tobom?!“, prosto je očajavao Mato.”

I Marku su se misli rojile kao pčele u glavi: sad će morati predati zarobljenika u višu komandu, a to je prilika da se sazna da je radio na svoju ruku, da je rizikovao tuđe živote; tu je i opasnost da se njegovom kolegi desi nešto loše. Nije imao nikakvu ideju kako sad postupiti. U međuvremenu je Boro već imao plan: „Znate, ja bih sad, ako mi dozvolite, sam otišao pješke, pa kako bude…“

„Sam? Pješke? Pa jesi li ti normalan, čovječe, znaš da su okolo ovi naši koji sad nemaju nikakvog rizika da te smaknu? A tko zna što i onima tvojima može pasti na pamet kad vide da te mi puštamo… Ma, ne dolazi u obzir!“, bili su i Mato i Marko kategorični.

Ali, kad su svi još malo porazmislili, pametnijeg rješenja nije bilo. I odluče da bude kako je Boro i tražio. On je krenuo, a sekunde su bile kao minute. Samo da zamakne… Još koji korak… Već su se kajali što su ga pustili na tu vjetrometinu. Što ne potrči, krivudavo, kad je već tako blizu cilja?! Ah! I na kraju, Bore nestade iza kuće. Svi odahnuše. Niko se nije usudio pucati u takvog čovjeka. Dobrota je pobijedila zlo!

Ovu priču sam vam ispričao onako kako sam je čuo. Htio sam još provjeriti neke detalje. Ali onda je umro Marko. Nedugo poslije toga je umro i Mato, a nedavno čujem da je umro i Boro. Aktera nema, ali ostavili su iza sebe ovu divnu priču. Hvala im za to, i neka počivaju u miru!