Nekada dobijemo na dar skupocjenu stvar kojom darovatelji žele pokazati zahvalnost za nešto što smo za njih učinili ili koliko nas cijene. Nekada nas time žele i potkupiti, a da toga možda nismo ni svjesni.
Ali nekada dobijemo poklon koji u financijskom smislu ne vrijedi „ni prebijene pare“, a da mu se obradujemo više nego onom koji je uistinu skupo plaćen. Mnogo takvih poklona sam dobio u školama u kojima sam gostovao. Škole nisu bogate, od njih i ne treba očekivati poklone, ali učitelji i učenici ipak često žele nešto darovati piscima koji kod njih gostuju i tako im dati do znanja da cijene njihov trud i njihovo djelo.
Tako ja sada imam mnogo dječjih crteža koje su mi poklonili učenici iz raznih osnovnih škola. Svojim, još uvijek nevještim rukama, nacrtali bi često moj lik, ili neki cvijet, detalj iz zavičaja, i to mi darovali. Ja bih se uvijek takvom daru obradovao više nego kad mi kupe nešto, jer za kupovinu je potrebno izdvojiti novac koji su njihovi roditelji možda teško zaradili. Korisnije bi bilo da ga potroše na svoju djecu. Čak bih se osjećao nelagodno kad bi mi poklanjali, recimo, parfem, a ne bih se osjećao nelagodno kad mi daju crtež, ili napisan neki svoj stih. To bi bilo sasvim dovoljno i pokazalo bi ono što su željeli poručiti.
I danas u kući na zidu imam uokviren jedan detalj veza koji je svojom rukom izvezla učenica iz Velike Kladuše. Kad god pogledam taj ručni rad, a to se događa često, pomislim na divnu, nepokvarenu dječju dušu i na to kako bi bilo lijepo da su i odrasli onako nevini kao djeca. Imam i na vitrini sliku s mojim kolegom Advanom Hozićem kad smo gostovali kod učenika iz Brke, a koju su oni uradili i na neobičan način u staklu uokvirili i donijeli je još prije nego što samo završili naše gostovanje. Pamtim kako su učenici bili ponosni na svoje umijeće takve izrade okvira i na brzinu kojom su sve uradili. Čuvam i neka draga pisma koje su mi poslali učenici s raznih strana, uglavnom iz Bosne i Hercegovine.
Nekada me putevi odvedu i u druge zemlje, uglavnom u Hrvatsku, Srbiju i zemlje u kojima ima ljudi s našeg govornog područja. I tamo su djeca i nastavno osoblje kao i svugdje na svijetu, slično se ponašaju, slično razmišljaju, što je i normalno. Prije nekoliko dana sam gostovao u jednoj školi na Krku, u Dobrinju. Družio sam se s djecom od prvog do četvrtog razreda. Meni je bilo lijepo, a i neki od đaka su rekli kako im je bilo ugodno i pitali me kad ću ponovo doći. Učiteljica me pitala mogu li doći i takav susret napraviti i s učenicima od petog do osmog razreda. Naravno, prihvatio sam, ali tada više nije bilo vremena pa taj susret ostaje za neku drugu priliku. I na kraju, i ovdje sam dobio darove koji su me i naveli da napišem ovaj tekst. U jednu vrećicu bilo je spremljeno nekoliko sitnica. Ne skupih, ali od srca, baš onako kako ja to volim. Jedna od njih je bilo i moje ime ispisano glagoljicom i izrezano na komadiću debljeg papira. Moram priznati da ne umijem čitati ovo pismo, ali da mi je ovaj komadić papira s tri stara slova veoma drag.
I eto, on me potakao da se, ovako javno, zahvalim svim tim učenicima i njihovim učiteljima i učiteljicama za darove koji su me iskreno obradovali. Prije svega, ovi koji nisu kupljeni, koji nisu plaćeni teško stečenim novcima roditelja. I to je glavna poruka –nije važno da je poklon skup, važno je da je od srca, s dobrom namjerom.
