Duhovni i filozofski pristup umjetnoj inteligenciji

Umjetna inteligencija odnosi se na sve računalne programe koji su sposobni formulirati odgovore na složena, originalna ili nova pitanja, a koji se svojim ponašanjem mogu prisjetiti određenih osobina ljudske inteligencije poput rasuđivanja, prilagodbe ili učenja.

Svi mi svakodnevno koristimo alate umjetne inteligencije, primjerice kada tražimo adresu na našoj navigaciji, kada koristimo internetsku tražilicu, automatski prevodimo ili kada nam društvene mreže nude sadržaj koji odgovara našem profilu.

Nedavno su se pojavili novi alati za umjetnu inteligenciju, poput Chat GPT-a , robota dostupnog na internetu i sposobnog formulirati pisani odgovor na bilo koje pitanje u stvarnom vremenu.

U svim ovim primjerima, računalni program je tako u stanju po prvi put formulirati odgovor na problem koji možda nikad prije nije bio postavljen. Za formuliranje odgovora program koristi izračune, statistiku, baze znanja, postojeće ili unaprijed definirane dijagrame, ali i analizira reakcije korisnika.

Program neprestano uči i poboljšava se testiranjem relevantnosti ponuđenog odgovora: na primjer, vraćanje unatrag nakon pretraživanja omogućuje Googleovom robotu da shvati da ono što je predložio nije relevantno i pokušat će s drugim odgovorom u budućnosti. Slično tome, ako kliknete na objavu, algoritam će zaključiti da je ono što je predložio relevantno i nastavit će nuditi ovu vrstu sadržaja. Ukratko, roboti nas upoznaju.

Umjetna inteligencija je izuzetna po tome što nadilazi klasični računalni program, tipa koji upravlja industrijskim strojem.

Dok je stroj programiran za obavljanje unaprijed definiranog zadatka, umjetna inteligencija se prilagođava specifičnom, novom zahtjevu bez presedana. Ako je odgovor na razini, umjetna inteligencija pokazuje svoju punu snagu, a rezultat može biti impresivan.

Treba razlikovati “slabu” umjetnu inteligenciju koja je ograničena na jednu vrstu zadatka, primjerice GPS, i “jaku” ili “opću” umjetnu inteligenciju koja pokušava odgovoriti na sva pitanja, bez obzira na temu. Jasno je da se napori istraživača i velikih tehnoloških kompanija sada kreću prema snažnoj umjetnoj inteligenciji ili čak prema “umjetnoj superinteligenciji” , koja bi trebala ići dalje od ljudske inteligencije.

Rizici umjetne inteligencije

Rizici umjetne inteligencije dobro su poznati. Prvo, ovi alati zahtijevaju veliku količinu podataka da bi bili učinkoviti. Programi su skloni usisavanju osobnih podataka korisnika, kako bi ponudili što relevantnije odgovore. Naša je privatnost očito ugrožena. Problem predstavlja i obrada podataka, budući da su algoritmi po definiciji tajni, svaki od tržišnih igrača (Google, Microsoft, OpenAI, Meta itd.) želi zaštititi svoje znanje i iskustvo.

Također postoji rizik da će ovi alati postati dominantni u našem društvu. Roboti bi mogli na kraju zamijeniti operatere centrala, državne službenike, trenere, zaposlenike, a milijuni radnih mjesta mogli bi nestati. Naposljetku, u svakodnevnom životu možemo isto tako više ne znati imamo li posla s ljudskim bićem ili robotom, na primjer na telefonu.

S druge strane, alati umjetne inteligencije mogu se zloupotrijebiti, primjerice u vojne svrhe (autonomni roboti), mafija ili u perspektivi manipulacije ili kontrole masa.

Još uvijek u smislu demokracije, treba napomenuti da se ti alati koriste bez javne rasprave, bez analize rizika ili odgovarajućeg zakonodavstva. Velike digitalne multinacionalke stoga nameću svoj model pred povlačenjem javnih vlasti. Njihova moć, u sve specijaliziranijem i kapitalno intenzivnijem području, pravi je izazov za naša društva.

Bolji život za sve?

Zagovornici umjetne inteligencije tvrde da je njezina svrha osloboditi ljude zamornih ili ponavljajućih zadataka, slično kao što su izumi strojeva, industrije, računalstva i interneta trebali služiti čovječanstvu.

Zbog obećanja koja su se od 19. stoljeća ostvarila, mnoga su se ljudska bića našla podvrgnuta strojevima, paklenim brzinama, a danas vremenu provedenom ispred ekrana radi programiranja, rada, konzumiranja ili “druženja”.

Imajte na umu da svaki program umjetne inteligencije zahtijeva razvoj vojske pojedinaca, pisanje milijuna linija koda, izvođenje milijuna testova, kako bi stroj bio još učinkovitiji.

Umjetna inteligencija bi nam sutra mogla diktirati što moramo činiti i kontrolirati nas u svakom našem koraku, stvarajući flagrantnu nejednakost između onih koji posjeduju znanje i ostalih, postajući tako oruđem podložnosti.

Konačno, postoji rizik da će ti alati jednog dana postati autonomni, to jest da mogu razviti vlastitu svijest, da se mogu ponašati kao živa bića, ili čak oživjeti i okrenuti se protiv ‘ljudi’.

Nitko danas ne zna može li se stroj osloboditi tutorstva svog tvorca i razviti se u tom smjeru. Kako bismo bolje izmjerili ovaj rizik, moramo se usredotočiti na sam koncept inteligencije.

Što je inteligencija?

Inteligencija je vrlo težak pojam za uhvatiti se u koštac i ne postoji jedinstvena definicija. Inteligencija se odnosi na sposobnost rasuđivanja, planiranja, traženja i mobiliziranja znanja, rješavanja problema, prilagodbe, razmišljanja, razumijevanja složenih ideja, učenja i izvlačenja lekcija iz ‘iskustva’.

Ali zaustaviti se na ovoj definiciji značilo bi da smo mi sami algoritmi. Istina je da kada razmišljamo, zauzimamo stav ili biramo, naš mozak primjenjuje algoritam sastavljen od različitih kriterija odabira, od kojih svaki ima veću ili manju težinu.

Među tim kriterijima postoje logični argumenti, ali i težina naših prošlih iskustava, stečenih znanja, internaliziranih društvenih pravila, naših trauma, instinkata, strahova, želja, navika, projekcija ili čak naših sklonosti zbog naših genetskih predispozicija.

Dakle, potpuno smo određeni, programirani. Možemo razmišljati samo kroz svoje mentalne algoritme. Drugim riječima, nijedna naša misao nije autonomna i nismo slobodni.

Ali za razliku od AI programa, ja znam da sam algoritam, i to je razlika. Ovdje se javlja koncept svijesti, koja nije sposobnost da se misli za sebe, već sposobnost da se misli o sebi.

Ovdje ne govorimo o refleksivnoj svijesti, koja se sastoji od ponovne obrade vlastite misli kako bi se ona pročistila, već o drugom obliku svijesti koji nas čini ljudskim bićima i koji nam otvara polje filozofije i duhovnosti.

S druge strane, robot se nikada neće baviti filozofijom. On nikada neće biti duhovno biće, čak i ako jednog dana uspije dominirati čovjekom. On nikada neće moći misliti o sebi u kozmosu, čak i ako će moći dati iluziju toga. Dakle, čovjek je robot, ali robot obdaren duhom.

Paradoksalno, možda ćemo uspoređujući se s robotima moći bolje razumjeti tko smo, što je život, što je emocija, što je smijeh i sve one stvari koje su svojstvene čovjeku, a možda i ponovno otkriti značenje naše postojanje.

Umjetna inteligencija, filozofija i duhovnost

Umjetna inteligencija propituje naše vrijednosti, samu našu prirodu i smisao našeg postojanja. U ovoj fazi umjetna inteligencija nije stavljena u službu čovječanstva, već u službu nekolicine pojedinaca koji iz oholosti sanjaju o dominaciji svijetom, nesvjesni opasnosti koje predstavljaju za čovječanstvo u cjelini.

Znanost bez savjesti samo je propast duše

Umjetna inteligencija sve više odvaja pojedince od njih samih i njihovih dubokih potreba, posebice duhovnih potreba. Razvijen za utilitarne i merkantilne svrhe, to nije humanizam. Da bi umjetna inteligencija bila humanizam, morala bi biti podijeljena, objašnjena, sukonstruirana, ograničena na određene subjekte, demokratski kontrolirana i opremljena zaštitnim mjerama.

Obećanje performansi, brzine i akumulacije znanja, umjetna inteligencija drži pojedinca podalje od golemog područja svijesti. Ali mudar čovjek zna da odgovore mora potražiti u sebi kako bi ušao u pravi život. On kultivira Znanje, koje nije zbir akumuliranog znanja, već naprotiv, napuštanje tog znanja kako bi se ostavio prostor za Istinu, za sebe, za druge i za kozmičku prisutnost.

Opasnost nije u strojevima, niti u umnožavanju strojeva, nego u sve većem broju ljudi koji su od djetinjstva navikli željeti samo ono što strojevi mogu dati.

Budimo jasni, spriječiti ili regulirati postojeće i buduće algoritme i rješenja neće biti moguće. Ako to i učine, to će vrijediti sami za male ljude, a one druge, biti će to alat potpune kontrole.

Nadu ne treba gubiti. Kreativna rješenja nastaju kada se čovjek stavi pred zid. Kada više nema spasa i kada pomisli da je sve gotovo. Tada stvarna inteligencija prožeta duhom pronalazi rješenje, a protiv koje nikakav “znanstveni algoritam” nema nikakve šanse.