Vrlo slični događaji nekada mogu proizvesti sasvim različite priče. Uzrok različitosti priča mogu biti njeni akteri, okolnosti u kojima se ona odvija ili nešto treće.
O tome razmišljam dok čitam jednu vijest sa sportskih terena, a vezana je za nedavnu biciklističku utrku u Poljskoj. U samom finišu utrke jedan biciklist je pokušao preteći drugoga, koji je iz njegove ekipe, iz iste zemlje, Nizozemske. Morao je proći, pri brzini od 80 km na sat, između svog zemljaka koji je tada bio na prvoj poziciji i metalne ograde. Međutim, da bi to spriječio, njegov zemljak se pomjerio udesno i suzio prostor između sebe i ograde, pri tom još isturivši lakat u smjeru svog suigrača. Ovaj je udario u ogradu i, napravivši salto u zraku, udario u suca koji je bio zadužen za foto-finiš utrke. Nesretni biciklist je završio u bolnici gdje mu se bore za život, a u nesreći na cilju je zbog ovog palo još nekoliko sudionika koji su završili u bolnici.
Sportski epilog – biciklist koji je prouzročio nesreću je diskvalificiran, a onaj koji se trenutno bori za život je proglašen pobjednikom.
Druga priča o biciklističkom natjecanju je već stara, seže u neke davne Olimpijske igre, zaboravio sam i koje godine se dogodila i kako su se zvali junaci ove priče. Bilo je to vrijeme kad su bicikli još pokušavali naći svoje mjesto u životima ljudi. Na tim igrama dvojica biciklista su bila toliko uvjerljivo bolja od ostalih da su im pobjegli na veliku, nedostižnu udaljenost. Ali njih dvojica su bili vrlo blizu jedan drugome. Već blizu cilja, onom koji je vodio otkazala je guma i morao je stati i tako, praktično, izgubiti utrku. Ali njegov suparnik je također stao, pomogao mu da riješi problem, a onda su nastavili utrku.
Sportski epilog – pobijedio je onaj koji je bio zbog problema s gumom već osuđen na poraz. Dobio je zlatnu medalju, ali ju je odmah predao drugoplasiranom, rekavši da je on taj koji je istinski pobjednik.
Predstavljam ove dvije priče s namjerom da razmislimo o tome šta je to pobjeda? Je li biti prvi, biti najveći, biti najbogatiji, biti najmoćniji i tako dalje, stvarno pobjeda? Može li se biti pobjednik i ako ne stojimo na najvišem postolju, i ako nam oko vrata nije zlatno odličje? Kako to da, zbog osjećaja vlastite nesreće samoubojice ne postaju samo oni najsiromašniji, najbolesniji, najugroženiji, nego i oni koji su na vrhu u svakom pogledu?
Borba sa zivotom i uspjeh u zivotu ne mora biti preko tudjih ledja
Tko od zivota malo ocekuje, malo mu je dovoljno
Prica o samoubojicama je prekompleksna za ovaj portal
Obrazac pobjeda – poraz vodi u disbalans. Današnje vrijednosti se temelje na pobjedi kao ultimativnoj vrijednosti i prihvaćen je obrazac “The winner takes it all”.
U bilo kojem sportskom natjecanju kao i u svemu ostalome pravila nemogu do kraja regulirat natjecanje.
Sličan primjer ovome primjeru biciklista je utrka mongoloida na par sto metri kad je jedan pa, a dvojica koji su bili isprid njega vratili su se dignit ga.
E tu se pojavljuje problem postojanja ega kojega mongoloidi skoro pa nemaju, ali upravo radi toga nemogu samostalno funkcionirat u ovome materijalnome svitu.
O odnosu duha i uma između kojih stoji ego se uopće ne raspravlja, a u tome je ključ. Istovremeno živimo u svijetu koji teži prema potpunoj neprobojnosti ega kako se niti malo duha do uma nebi moglo probit.
Ako pričamo o sportu…
Nekada je bilo važno učestvovati.
Poželjno ali Ne i nužno pobjediti.
U tim nadmetanjima bila je važna vještina i inteligencija.
Respekt protivnika bila je nagrada.
Onda su oni tamo skontali da se tu mogu ubirati pare. I dolari.
I tada postalo važno pobjediti.
Po svaku cijenu.