Trakošćan je nastao krajem 13. stoljeća u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini.
Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je, navodno, postojala u antičko doba. Druga sačuvana predaja govori da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.
Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine. Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju i mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država.
Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Juraju Draškoviću (1525.-1587.), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje. Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj Drašković.
U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, u drugoj polovici 18. st., dolazi do napuštanja Trakošćana. Zapušten, počinje naglo propadati, pa se tek polovinom 19. st., obitelj ponovno zanima za svoj titularni grad, u duhu novog vremena, romantičnog povratka prirodi i obiteljskim tradicijama. U tom duhu podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj.
1954. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske i veliki potencijal za privlačenje domaćih i stranih posjetitelja.
Život prije 800 godina, prije Seljačke bune, kad nisu imali ni mobitela, ni interneta (kako su uopće preživjeli bez toga?), mora da je to bila gomila neuke sirotinje i šačica obrazovanih gospodara. Kmetova k’o korova. A cidokora ni blizu. Ili možda nije bilo tako? Morali su postojati majstori zidari (slobodni, dakako), financijska moć ili moć druge vrste koja bi izgradila dvorac. Dok su kmetovi živjeli u kućicama od blata i šiblja, vlastelini su živjeli u sjaju i raskoši (uf, ovo je kao proeleterski poziv na linč), skoro kao danas. Trinaesto stoljeće,hm. U Oksitaniji su katari bili brojniji od papinskog puka. Umjereniji, bogatiji. Ovdje kod nas su bili isti katari, samo su se zvali bogumili. U znak pobjede nad katarima (sasjekli sve što se micalo po Beziersu, Carcassoneu i Narbonneu), papa je dao izgraditi prijeteću katedralu u Narbonneu koja podsjeća na kostur dinosaurusa, a vidi čuda, u Zagorju se izgradi dvorac… Čitaj više »
Ha, kažete, dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske? …ako pogledamo povijest, svi dosadašnji vlasnici su izumrli i nestali.
…a, da ista sudbina ne čeka i trenutnog “vlasnika” ?!
Postoji zahtjev za povrat od stvarnog vlasnika, ali RH odbija rijesiti slucaj i vratiti imovinu kao i mnostvo drugih slicnih slucajeva.
Onda jednom kad se u stasburu izgubi slucaj porezni ce obveznici opet poturiti leđa i financirati posljedice obijesne politike.
Ako zanemarimo prošlost,uživajmo u ljepoti tog predivnog kraja,a pravde i nepravde će oduvjek biti…u svakom slučaju ima se što vidjeti za jednodnevni izlet…
Hrvatska nije postojala tada. Prvi put se Hrvatsku spomene u nekom dokumentu u 15. veku.