Džemper

S vremena na vrijeme se sjetim nekih svojih doživljaja, uglavnom smiješnih, pa se i sada nasmijem i ponovo u mislima prođem kroz njih.

Danas sam se tako, šetajući „bespućima koronine zbiljnosti“, sjetio jednog usputnog gostovanja u jednoj školi u Bosni. Ali prije svega, da bi se mogla razumjeti priča, moram ispričati šta joj je prethodilo.

Učenici u školama imaju Radne sveske za lektiru, tako se zove to nastavno pomagalo, i u njima su navedena sva književna djela koja su u tom razredu predviđena za obradu. O njima je rečeno po nekoliko rečenica, postavljena su neka pitanja, i dalje učenici trebaju sami napisati nešto o pročitanoj knjizi. Na kraju Radne sveske su postavljene i fotografije živih pisaca s kojima se može organizirati uživo sat lektire. Kako je i jedna moja knjiga u lektiri, a još sam uz to i živ, tamo je bila i moja fotografija ispod koje je stajalo napisano moje ime. Na toj fotografiji sam u džemperu, imao sam i brkove koje sam kasnije obrijao i u škole sam dolazio bez njih, što je malo zbunjivalo učenike.

Još da kažem da sam u škole uglavnom dolazio na poziv nastavnika, ali ponekad i samoinicijativno, potpuno nenajavljeno, ako bih obavljao neke druge poslove po školama ili u njihovoj blizini. I tako sam jednom iznenada došao u jednu školu gdje je učiteljica odmah vidjela šansu da bez ikakvih obaveza dobije sat druženja s piscem. Pristao sam i ona me je povela u razred, a da od učenika niko nije znao da ću doći. Onda je učiteljica, sva važna, prije nego što me je predstavila, rekla učenicima da ima veliko iznenađenje za njih, da im je dovela nekoga u goste, i tako dalje, a onda ih je pitala zna li neko, slučajno, ko je ovaj gost? Na moje iznenađenje, mada ja nisam bio baš mnogo medijski eksponiran, jedan dječak se javio i rekao da zna, da je u gostima Ivo Kobaš koji je napisao knjigu Malo sutra, a koju su baš te godine imali za lektiru. I učiteljica se iznenadila, jer i ona me je tek prepoznala kad je neko spomenuo moje ime, i pitala je dječaka kako je prepoznao pjesnika, a on je rekao: „Po džemperu.“

Stvar je u tome što je ta fotografija u Radnim sveskama bila stara već nekoliko godina, a ja sam došao u istom džemperu u kom sam bio na toj slici! Inače, bio mi je drag uvijek, ali nosio sam ga neko vrijeme i onda je došao na red neki drugi, znate već kako to ide, a stari je ostao negdje i nisam ga više koristio. Onda sam opet na njega slučajno nabasao, nakon nekoliko godina, ponovo mi se učinio dobrim i nastavio sam ga nositi baš tada i u njemu i u tu školu došao pa je sve izgledalo kao da sam sve te godine samo u tom džemperu bio.

Kad je dječak to rekao, učiteljica se zacrvenjela kao paprika, misleći da će me takva učenikova izjava povrijediti, i nije znala šta bi, počela je grditi dječaka kako nije lijepo da tako priča, a ja sam prasnuo u smijeh. Nisam znao je li mi smješnija učiteljica ili sve te okolnosti koje su se tako složile. Pohvalio sam dječaka kako ima dobro zapažanje i kako mislim da bi mogao biti detektiv. Kad sam završio to druženje, koje je dalje proteklo vrlo ugodno, rekao sam onom dječaku da ću, ako negdje nađem ovakav džemper, ali njegov broj, kupiti mu ga i donijeti kao nagradu za njegovo dobro zapažanje. A i učiteljica, kad je vidjela da ja sve okrećem na šalu, više nije prigovarala dječaku.

Eto, tako se pokazalo kako je moj džemper ostavio veći dojam na učenika nego ja sam i moje pjesničko stvaralaštvo. Ali ne predajem se – i dalje pišem kako sam pisao i prije i oblačim se onako kako je meni ugodno, a da to ipak ne prekorači neke granice pristojnosti.