Fair play

U sportu se poštena igra, ili fair play, sastoji u poštovanju pravila igre, kao i sudaca, protivnika i publike. Kad se pobijedi, protivnika se ne podcjenjuje, a kad se izgubi, dostojanstveno se prihvati poraz.

Mnogo puta sam se sjetio jednog primjera o lijepom sportskom ponašanju koji sam pročitao u Sportskoj enciklopediji. Nažalost, u ratu sam ostao bez oba toma ove enciklopedije, a kasnije je nisam ponovo nabavio i zaboravio sam imena junaka ove priče. (Zna li ih neko?)

Riječ je o dvojici biciklista koji su tada bili najbolji na svijetu u biciklizmu koji se tek pojavljivao kao sport. Mislim da su se tada natjecali na Olimpijskim igrama i da su bili blizu cilja, daleko ispred svih drugih, kad je jednom od njih pukla guma na biciklu. Drugi je mogao bez problema samo još malo nastaviti vožnju i osvojiti zlatnu medalju, ali nije to učinio. Stao je i pomogao kolegi riješiti problem s gumom, a onda su, svaki sa svoje pozicije nastavili utrku. Pobijedio je onaj koji je imao problem s gumom, a onda je medalju koju je osvojio predao drugoplasiranom. Eto, oni se i danas spominju po svom sportskom, ljudskom ponašanju, a ne po medaljama koje su osvojili.

Malo sam pogledao koje-kuda ne bih li našao njihova imena, ali nisam uspio. No, uspio sam naći nekoliko primjera fair playa u raznim sportovima. Evo nekih: Napadač talijanskog prvoligaša Lazija, Nijemac Miroslav Klose, u susretu protiv Napolija priznao je sucu da je postigao gol rukom nakon čega je pogodak poništen. Njegovo priznanje se dogodilo kod rezultata 0:0, a na kraju je Napoli pobijedio 3:0. Nakon što su nogometaši Dinamo Tbilisija postigli slučajno gol, omogućili su igračima protivničkog Sioni Bolnisija da neometano izjednače! Na kraju je Sioni i slavio rezultatom 2:1. I tako dalje, najviše je primjera iz nogometa.

Ali ima i drukčijih primjera, gdje se kažnjava za fer potez. Spominje se primjer nogometaša Branka Radičevića iz NK Budainka koji je izvodio „izmišljeni“ kazneni udarac. Nije želio tako nepoštenu pobjedu i namjerno je promašio penal, a onda je izgnan iz kluba, bez obzira na to što taj gol nije odlučivao o bilo čemu važnom.

Kad se osvrnem na navedene primjere, vidim da su svi oni koji su bili fer na neki način kažnjeni. Vjerujem da to nije pravilo, da je samo slučajnost što sam izabrao ove primjere, ili ljudi koji su navodili primjere namjerno biraju one koji se tako završavaju da bi naglasili kako se i pored mogućeg negativnog završetka neki ipak odlučuju za poštenu igru, čime je njihova ljudskost još značajnija. Ne znam to, ali znam da je upravo poštena igra ono što mnoge privlači, što u njima budi nadu u postojanje poštenja bar u nekim segmentima života. Nije ni čudo što se i sam izraz fair play često koristi i izvan sportskih terena.

Zašto spominjem ovu temu? Zato što imam dojam da je ona nepravedno  sve sporednija; da je u igri, a i u životu inače, sve više profita, pokazivanja moći drugim sredstvima, dokazivanja da se pobjednik ne može biti bez podrške moćnika i bez igre po njihovim pravilima koja često ne spadaju u kategoriju fair playa. Istinska poštena igra bi donijela više vedrine i na sportske terene i u život.