Kažu da fotografija govori više od hiljadu riječi. Tu se misli na ono što se vidi na fotografiji, ali fotografija ima i druge osobine koje nam nešto „govore“ i koje povezuju ljude.
Prije više godina bio sam na jednoj svadbi. Prilika je to kada se okupe mnogi ljudi, poznanici, prijatelji, koji se nisu odavno vidjeli. Tako sam i ja tada sreo i malo se družio sa svojim starim prijateljima, Verom i Mladenom. U stvari, Vera mi je prava prijateljica. Iz istog smo sela, bili smo zajedno omladinci, na radnim akcijama i sličnim aktivnostima, a kako sam ja nekoliko godina stariji, bio sam joj i profesor u srednjoj školi. Ona je uvijek bila vrijedna i poštena osoba, kasnije je završila fakultet, čak i doktorirala. Njen muž Mladen Rede je veterinar i uz Veru sam upoznao i njega. Čovjek koji svojom dobrotom i blagošću tako plijeni da ga jednostavno odmah doživljavaš kao prijatelja. Njih dvoje su tako pristajali jedno drugome i zaista izgledali kao jedna cjelina toliko da vam se činilo da su oduvijek zajedno.
E, na toj svadbi ja sam bio sa svojim foto-aparatom u rukama, škljocao sam okolo i tako napravio i nekoliko snimaka Vere i Mladena. Kako sam nedavno objavio knjigu u kojoj sam pisao i o njima, objavio sam uz tekst i jednu njihovu zajedničku fotografiju koju sam napravio na pomenutoj svadbi. Na fotografiji njih dvoje mi izgledaju baš onako kako sam ih uvijek i vidio i doživljavao – kao jedna skladna, zadovoljna i sretna cjelina koja zrači dobrotom. Kad je Mladen vidio tu fotografiju u knjizi, odmah mu se dopala i zamolio me da mu je pošaljem. Naravno, to sam rado učinio.
Prije dva dana, Vera mi šalje upravo onu fotografiju koju sam im nedavno poslalo, što kod mene izaziva blagi smiješak, ali kad sam pročitao ono što je ispod nje pisalo, ostao sam bez daha – Mladen je umro! Ostala je bez njegove dobrote Vera, ali i svi mi koji smo ga voljeli! Izmijenio sam s njom par poruka, znamo kako sve to izgleda jer svi smo nekoga dragog nekada izgubili.
Vrijeme prolazi, to se dogodilo tek prije dva dana i još mi je sve dosta prisutno u mislima. Znam da će s vremenom i slike i sjećanja sve više blijediti, kao i uvijek. Ali danas sam ipak opet razmišljao o Mladenu, o Veri i njihovoj djeci, o našim susretima i odnosima i ponovo sam gledao onu fotografiju. Onda sam zapazio da je s te fotografije postavljen i Mladenov portret na osmrtnici. Zaključujem po tome da im se toliko dopala ili zato što je možda posljednja koju su dobili, ili zato što su na njoj baš onakvi kakvi jesu, da su baš nju izabrali kao oproštajnu. I razmišljam kako, eto, fotografija može ispričati neke dodatne priče, one koji se ne mogu vidjeti na njoj samoj. Možda ova fotografija govori da sam upravo ja znao uhvatiti pravi trenutak, na pravi način, onoga ko su oni, kako se osjećaju i kakav je njihov međusobni odnos? Možda im je draga i zbog toga što sam je ja napravio, što ona pokazuje i našu vezu, ili što je napravljena u Verinom zavičaju, ili u svadbi njihovih prijatelja? Ili to sve odjednom, a i nešto više, što oni koji gledaju fotografiju ne mogu razumjeti.
Ne znam, ali znam da mi je zbog te fotografije ovaj čovjek još miliji i da je moj žal zbog njegovog odlaska još veći.
Tak je to… Ljudi dolaze i prolaze… Mnogi od njih nemaju apsolutno nikoga, čak ni te neke nazovi-prijatelje, a i tzv. familija je uglavnom tek misaona imenica… Sprovodi su postali jedini način da nekog vidite uživo… Stanje među ljudima svuda je katastrofalno… Usamljenost i otuđenje, nitko da se javi i pita kak ste… Meh 🙁
fotografija je divna strast, mene prati pola vijeka, od hiljade fotki na kraju godine ostane mi desetak. salim se, ostane puno vise al’ ne zbog toga sto mi se cine posebne, nego, nekako mi zao obrisati – mozda nekad budem i sretan zbog toga;)
Postovani gospodine Kobas
Hvala na svemu i oprostite moj nestasluk. Mozda imate i neku opaku
fotku virusa & co. jer izgleda da ljude vise ne zanimaju zivotne istine;)
Djeca vole fotografije jer na njima vide sebe, mladi jer kraj sebe vide i prijatelje a mi stariji jer je to jedino mjesto gdje još možemo vidjeti one kojih više nema.