Garderoba po mjeri

Za veći dio ljudi je kupovina garderobe rutinski posao. Trebaju samo između različitih odjevnih predmeta odabrati onaj koji im se dopada i posao je gotov.

Kad trebam kupovati garderobu, ponekad se sjetim svog profesora Živka koji je pričao kako mu je lako kupiti odijelo jer bilo koje da proba, ako uzima svoj broj, stoji mu „kao saliveno“. Profesor je čitavog života imao istu kilažu, a građen je bio po standardima po kojima su krojači šili, i njemu nije bilo nimalo teško naći svoj broj i svoj kroj.

Međutim, postoje i oni kojima je kupovina garderobe prava muka. Ne mislim na one neodlučne koji se danima dvoume za koju nijansu boje se opredijeliti pa zbog toga imaju problema s kupovinom, nego one koji nemaju mogućnost izbora ili im je on vrlo ograničen. Moj brat, na primjer, ima duže ruke nego što je to uobičajeno. Nikada ne može kupiti kaput kakav mu odgovara, jer svaki ima kraće rukave nego što bi njemu trebali. Zato mora kupiti veći kaput za broj ili dva, kako bi dobio malo na dužini rukava i tako kompromisom došao rješenja. Ako kupuje kompletno odijelo, kupi veće pa onda hlače mora skraćivati.

A ni njegov brat, to jest ja, nije bez brige pri kupovini obuće. Imam povelika stopala i uvijek mi je problem kupiti cipele. Dok sam bio student u Sarajevu, znao sam krenuti s Čaršije do Vječne vatre (za one koji ne znaju, na tom prostoru je tada bilo bar desetak prodavnica obuće) tražeći ove ili one cipele da mi daju da ih probam obuti, ali kad bih rekao koji broj tražim, odmah bi mi rekli da nemaju moju veličinu. Onda je poslije Vječne vatre bila jedna prodavnica Planike u kojoj su češće imali i velikih brojeva pa bih tek tu riješio svoju brigu, a ako ne, išao bih i dalje. Znam da sam i na plivanju imao poteškoća u jednom periodu kad su nas učili pravilnom plivanju tehnikom „delfin“. Da bi se bolje osjetilo zbog čega i kako treba raditi nogama (na dva zaveslaja nogama ide jedan zaveslaj rukama) jedno vrijeme koristili smo peraje. Uz njih se bolje osjećao taj pokret nogama koji je kretao iz kuka. Ali za mene nije bilo peraja, sve su bile male, i ja sam uvijek posljednji stizao na cilj. Ali zato sam bez peraja bio u prednosti…

Sjećam se odlaska u Sovjetski Savez dok su tamo u izlozima obuće imali samo tri broja za odrasle – mali, srednji i veliki. Mogu zamisliti kako je bilo onim ljudima koji su imali veličinu stopala negdje između tih brojeva. Ili kako je  nekada bilo nositi drvenu obuću, drvenjake, ako su bili manji, a koje su ljudi nosili u mom selu zimi. Oni su bili rađeni prema jednom kalupu, ne vodeći računa o specifičnosti oblika svakog stopala.

Moglo bi se zaključiti da je važno biti građen po standardima po kojima se izrađuje garderoba. To je briga manje, a često i lijepa ušteda. Ono što se posebno naručuje, što se duže traži i iziskuje više vremena, što se mora prekrajati, više i košta, a uglavnom i lošije izgleda od standardnih stvari.