Genijalac, a nepoznat

„Sveučilište u Cambridgeu proglasilo je trodnevnu žalost povodom smrti svog stipendista, studenta fizike Mihajla Sporića (22), dobitnika brojnih nagrada na međunarodnim i domaćim natjecanjima iz fizike, astronomije i matematike.“

Ovo je podnaslov na jednom hrvatskom portalu, a dalje iz teksta se može saznati i više – da je Mihajlo bio iznadprosječan na svjetskom nivou i da je u Beogradu istovremeno studirao na dva fakulteta, a na svim ispitima je dobivao najviše ocjene. Dobitnik je zlatnih medalja i drugih priznanja na međunarodnim natjecanjima i neki relevantni ljudi su u njemu već vidjeli budućeg nobelovca. Dakle, riječ je o izuzetnom momku koji zaslužuje veliku pozornost javnosti i naslovne stranice novina i portala.

Sve ovo mi čita supruga i pita se kako je moguće da do sada nikada nije čula za tog mladića. „A jesi li čula za kćerku ili sina pjevaljke, koji baš ništa vrijedno u životu nisu uradili, ali su „važni“ samo zato što im je mama, koju baš ne krase lijepe karakterne osobine, „zvijezda“?“, pitam je na to ja. „Jesi li čula za tatinog sina koji je u više navrata pijan i nadrogiran pregazio autom nekoga i za to nije kažnjen?“ „Kako ne bih čula, kad se samo o takvima piše!“, odmahujući mi odgovara. „E, zato nema mjesta za pisanje o ovakvim ljudima kao što je Mihajlo!“, pomalo ljutito odgovaram.

I zaista, da ovaj uzorni momak nije izgubio bitku sa životom, pitanje je bismo li o njemu saznali nešto više sve dok ne bi postao baš značajan, toliko značajan da bi i u svijetu o njemu pisali. Vrijeme je takvo da ovakvi ljudi nisu važni, nisu cijenjeni. Objavi se neka kratka vijest da su osvojili zlatnu medalju, možda i sličica uz tekst, i to je to. Ali zato se o nekoj „starleti“, što je sve češći naziv za prostitutku, zna svaki detalj – s kim je, kada, kako i zašto bila, kakve je silikone ugradila i kako je služe, koliko zarađuje, tko joj je frizer i tko je oblači, koje su joj marke naočale i torbica i tako u nedogled. Naravno, s njom se prave intervjui, kao da stvarno ima nešto važno za reći. Nju, kao, love paparaci da je slikaju, a ona, kao, bježi. Zvijezda je to!

Piše se o nekom kriminalcu i odbrojavaju se dani do njegovog izlaska iz zatvora kao da je to događaj od planetarnog značaja. Zločincima se priređuju dočeci kao herojima. I tko bi onda i pisao i čitao o običnom genijalcu Mihajlu, ili nekom sličnom, osim kada umre?!

Da, u takvim vremenima i u takvim prilikama živimo. Ne znam, možda treba izbjeći sarkazam kada se piše o pokojniku, pogotovo ovakvom mladiću, kome se treba diviti. Ali, učinilo mi se da će čitatelji razumjeti moju dobru namjeru, bez obzira na to na koji način je pokažem. Neka nam Mihajlo počiva u miru, zaslužio je to itekako.