Gladan sitom ne vjeruje – dijete ne donose rezultate

Naučni dokazi su jasni, smanjivanje unosa kalorija jednostavno ne dovodi do dugoročnog gubljenja težine ili poboljšanja zdravlja.

Vjerujemo da su mnogi korisnici raznih dijeta do sada to osjetili na vlastitoj koži. Ponovo smo na kraju godine pred novogodišnjim odlukama i postavljamo iste ciljeve u gubitku kilograma naredne, kao što smo to činili i prethodne godine.

Čini se da ovo ne rade jedino ljudi koji nikada nisu imali potrebu da idu na neku dijetu. Zbog toga što nisu imali potrebe za gubitkom kilograma i nije im jasno ni zašto to drugi rade i prisiljavaju se na razna odricanja kada je u pitanju ishrana.

Uzmimo na primjer osobu koja jede prilično često, uglavnom, brzu hranu ali se čini da ona nema uticaj na njenu težinu. Ona je prirodno mršava osoba i nikada nije na nekoj od dijeta.  Nije iznenađujuće da ona vjeruje svojim očima i svom osjećaju tj. da je prirodno mršava osoba…  ali, nije u pravu!

Istraživači koji su istraživali zašto dijete nisu uspješne na „duge staze“  došli su do nekog svog zaključka zašto je to tako. Također su uzeli u obzir stigmu sa kojom se suočavaju ljudi sa viškom kilograma i svjedočili su krivnji koju osjete svi korisnici dijete kada one ne daju očekivane rezultate. Sa naučne perspektive, shvatamo da dijete igraju nepoštenu igru, mnogi ljudi su zbunjeni  kada kažemo da dijete ne rade, zato što se to ne uklapa u njihova lična očekivanja.

Nepoštena igra

„Prirodno mršavi“ ljudi misle da su mršavi zbog načina na koji se hrane. Ipak, genetika i ovdje igra veliku ulogu u njihovom izgledu. Tako, „Prirodno mršavi“  dobijaju sve zasluge samo  zato što ljudi vide šta jedu ali ne mogu da vide i njihovu genetiku.

Mnogi gojazni ljudi neće biti poput „prirodno mršavih“ čak iako budu jeli istu hranu u jednakim količinama. Jednostavno, njihova tijela ne mogu da svare jednak broj kalorija kao kod „prirodno mršavih“ ljudi (što je naravno dobro za vas ako se nalazite u ovoj grupi).

Zapravo, to doslovno znači da ukoliko pripadate grupi ljudi koja je prirodno sklona debljanju iako pojedete isto kalorija koliko i „prirodno mršavi“ ljudi, vašem organizmu će ipak ostati više kalorija koje će „uskladištiti“ tj. pretvoriti u salo. Tako da bi ljudi „prirodno skloni debljanju“, zaista izgubili na težini, moraju pojesti manje kalorija od „prirodno mršavih“ ljudi. Kako dijeta odmiče organizam se navikava na unesenu količinu kalorija. Međutim, da bismo nastavili ostvarivati rezultate moramo još više smanjivati dnevni unos istih.

Sada dolazimo do zanimljivijeg dijela, ne samo da je genetski bolji metabolizam zaslužan za manju sklonost debljanju „prirodno mršavih“ ljudi, nego su oni u stanju da potpuno ignorišu npr. kutiju omiljenih kolačića na stolu, prosto iz razloga što se ne nalaze ni na kakvoj dijeti. Za ljude koji su na dijeti ista stvar je gotovo nemoguća i prosto im se čini kako ih omiljeni kolačić zove da ga pojedu.  Dijete prouzrokuju neurološke promjene koje vam omogućavaju da više primjećujete hranu nego kada niste bili na dijeti. Kada jednom primijetite neku poslasticu više ne možete da prestanete misliti na nju. Vodeći se primjerom od gore „prirodno mršavi“ će brzo zaboraviti da je njihov omiljeni kolač na dohvat ruke, dok to sa onim na dijeti neće biti slučaj.

Zapravo, ljudi na dijetama često jedu više nego prije, zato što neurološke promjene doprinose ne samo da hrana izgleda ukusnije, nego prilikom jela dolazi do većeg otpuštanja hormona sreće poznatog kao dopamin. Isti hormon se otpušta i kod narkomana kada uživaju u konzumaciji opojnih droga. Naravno „prirodno mršavi“ uopšte nemaju takav užitak prilikom ishrane.

Naposljetku, zbog hormonskih promjena dolazi do snižavanja leptina tzv. hormona sitosti, što znači da ljudi na dijeti zapravo moraju da unesu veće količine hrane da bi se osjećali jednako sito kao i „prirodno mršavi“. Obično se iz tog razloga osjećaju gladnim sve vrijeme, te ih normalan ručak ne čini sitim.

Gdje je snaga volje?

Ljudi su impresionirani sa snagom volje i samokontrolom „prirodno mršavih“ ljudi kada je u pitanju njihova snaga i mogućnost doziranja hrane. Samokontrola dolazi do izražaja kada se oduprete pomisli da pojedete onaj omiljeni kolačić sa stola, ali to je lako postići ako ste mršavi i nećete dobiti isti izliv emocija i zadovoljstva kao ljudi na dijeti koji ga pojedu.

Stoga svi mršavi ljudi mogu vrlo lako da se odupru želji da pojedu taj slasni kolačić. Čak, iako se nađu u iskušenju da ga pojedu mnogo lakše će se nositi sa tim nego ljudi na dijeti. Pored  svega, dijeta ometa naše kognitivne sposobnosti koje nam omogućavaju samokontrolu. Tako da ljudi na dijetama imaju manje volje iako im je ona prijeko potrebna.

Kada „prirodno mršavi“ pojedu nešto od slasne hrane njihov metabolizam će svakako sagoriti više kalorija od metabolizma ljudi na dijeti.

Tako da će zapravo „prirodno mršavi“ imati veće mogućnosti samonagrađivanja u ishrani za posao koji ne samo da im je lagan, nego je i lakši nego onaj koji imaju ljudi na dijeti.

Okrutna ironija je da pošto je neko na dijeti neko vrijeme , navedene promjene doprinose da mu  je sve teže uspjeti održati korak u mršavljenju na duge staze.  Fizički je moguće i mala grupa ljudi na dijeti uspije da održi željenu težinu duži niz godina ali pri tome moraju da vode unutrašnju bitku sa svojim metabolizmom sve vrijeme.

Zaključak

Poslije svega je lagano zaključiti zašto nakon dijete prilično brzo vratimo prethodno izgubljene kilograme a vrlo često i neki kilogram više! Zato, imamo nekoliko predloga za vas u slučaju da vam se to desi:

Ako ste „prirodno mršavi“ nemojte da omalovažavate pokušaje ljudi na dijeti da skinu koji kilogram. Imajte u vidu njihovu bitku koju moraju da vode sa samim sobom, dajte im podsticaj i budite zahvalni što ste imali sreće pa vi ne morate da vodite istu biku.

Ako ste na dijeti, recite sebi kako niste slabić, prihvatite neravnopravnu borbu u kojoj samo šačica pobjeđuje. Postavite fokus na poboljšanje vašeg zdravlja i redovno vježbajte i jednom za promjenu odlučite se za postavljanje neke lakše novogodišnje odluke za sledeću godinu