Gle Mjeseca…

Na posao u ovo doba godine krećem prije svitanja. Nekada, kao što je to jutros bilo, društvo na putu do firme pravi mi Mjesec prateći me i izvodeći svoje vragolije.

Dok sam jutros prilazio autu, od uličnog i kućnog osvjetljenja nisam ni primijetio ima li mjesečine ili nema. Gledao sam u pravcu auta, pipkao po ključu kako bih otvorio vrata, onda se smještao i pripremao za polazak. Tek kad sam izašao iz grada i kad je nestalo uličnog osvjetljenja, kroz otvor na bujnoj krošnji šume pored puta spazih Mjesec. Vidi, vidi, kako je samo porastao! Odavno ga nisam vidio takvog, u punoj veličini i punom sjaju.

Ali ukaza se samo na tren, a onda nestase u šumi. Kao da me je navodio da ga tražim, da idem za njim. No, ja nisam nasjedao na njegove providne smicalice i samo sam vozio svojim putem. Briga me, neka se krije dokle hoće! I nije izdržao dugo. Ponovo malo virnu kroz krošnju s desne strane puta pa nestade. Eh, ponovo me pokušava navući na igru. Ali ja se ponovo ne dam. Mislim, što da ja tražim njega, ako mu se igra, neka on traži mene?! I, koliko vidim, za sada je po mome. Kud god idem, on ispred mene. Ne ispušta me iz vida, a kao – mene mami da ja pratim njega. Onda ga neko kraće vrijeme ne vidim, ali osjetim da je tu negdje.

I stvarno, ne mogaše ovaj radoznalko dugo izdržati, nego nakon jedne krivine izviri, ali sad s lijeve strane puta. Očito, misli me impresionirati time što mijenja strane, a ja mrtav-hladan, samo idem dalje. On, jadan, pokušava nešto novo smisliti, vidim ga kako mami k sebi obližnje oblačke i već slutim šta namjerava. Zaklonit će se iza njih kako bih se ja čudio gdje je samo mogao nestati, a nije otišao u šumu. Kao da ja ne znam tako prozirne trikove. Ali, ljudi moji, kad se sakrio, ili je možda bolje reći kad se pokušao sakriti, to je bilo smiješno! Zaklonio se za neki mali oblačić iza koga mu je virilo gotovo polovica glave. Podsjetio me je na dječju pjesmicu Desanke Maksimović: „Sakrio se mali Luka u dvorištu iza trave, vidi mu se cela ruka, vidi mu se pola glave…“ Ma, mali Luka je pravi skrivač u odnosu na ovog naivka! I Mjesecu je bilo jasno da mu skrivanje nije uspjelo pa je ispred sebe navukao malo veći oblak, ali ni to mu nije mnogo pomoglo. Odavala ga je svjetlost iza oblaka.

Kad je, napokon, shvatio da mu oblaci ne pomažu, da ga „čitam kao Bukvar“, ponovo se vratio u šumu, u svoje omiljene krošnje. Ali ove su bile s manje lišća i nikako mu nije uspijevalo posve se sakriti. Vrludao je između granja, oglašavao se treperavo i nekako nesigurno djelovao, kao da je teturao, da je pijan, kao u onoj pjesmi „…sram ga bilo, i on se napio“.

Onda stigoh do mjesta gdje se put za moju firmu odvaja, a Mjesec to iskoristi da mi umakne. Počeše se navlačiti i pravi, tamniji oblaci i pokriše nebo iznad mene. Kad sam stigao u firmu, pogledah gore, ali Mjeseca nigdje. Hm! A ja mislio da je naivan, da ništa ne zna, da mi se nikada neće sakriti. Vidi, vidi, kako je on ne samo porastao, nego se i uozbiljio, postao pametniji. Umudrio se. E, od sada nema šale, kad se idući put sretnemo, znam kako ću s njim!