Glumačka majstorija Vlade Keroševića

Gluma je vrlo specifična umjetnost koja „u rukama pravoga junaka“ može „napraviti pitu“ i od onoga od čega se nikada ne pravi. Reklo bi se – kada pravi glumac čita „telefonski imenik“, opet ga je lijepo i ugodno uhu slušati.

Nije ovo što već gore napisah neka velika mudrost, to se manje-više zna. Jasno nam je da pjesma koju izgovori, recimo, Rade Šerbedžija više nije ona koja je do tada bila; da nam se ona odjednom čini bolja, uzvišenija, sadržajnija; da nam tek tada ostaje u glavi, mada smo je možda do tada više puta čuli i zaboravili. I sam sam se uvjerio jednom na vlastitoj pjesmi.

Na predstavljanju moje nove dječje knjige pjesama stihove iz nje su govorili glumci Milica i Vlado Kerošević, s kojima me je tada povezala prognaničko-izbjeglička sudbina. Nakon tog predstavljanja moja susjeda mi je rekla da joj se učinilo, kad je Milica govorila jednu moju pjesmu, da „nikad u životu nije čula ljepšu pjesmu“, a kad je došla kući i pročitala je sama, izgledala joj je „nekako kao i druge“.

Ali ja se tog dana sjećam i po jednom drugom detalju, po jednoj drugoj glumačkoj vrlini koju ne posjeduju svi glumci i koji su baš zbog te vrline izuzetni. Da bih bio uvjerljiviji, opisat ću vam malo šire cijeli događaj. Milica i Vlado su tog dana došli kod mene i moju novu knjigu su tek tada vidjeli, ali su među njene korice zavirili tek kad smo otišli u zgradu u kojoj će se održati promocija. Vlado je za šankom letimično pročitao nekoliko pjesama i obilježio u knjizi koje će od njih pročitati. Dakle, nije tu bilo neke temeljite pripreme, ali za njega, s već višegodišnjim glumačkim iskustvom, dovoljno da svoj posao može uraditi kako treba.

Naravno, bio je na visini svog zadatka i publika je bila oduševljena, ali napravio je i jednu grešku. „Uh, gdje baš na kraju da zabrlja?! Da nije ovoga, bilo bi sve savršeno! Šta li će samo sada napraviti, kako će se pokušati izvući?!“, u djeliću sekunde su se u meni rojile misli u glavi. Ali Vlado se izvukao tako da niko nije ni primijetio grešku. Nije bilo čak nikakvog trzaja na njegovom licu, nikakvog znaka zbunjenosti. Da ne znam da je tek maloprije zavirio u knjigu, pomislio bih da je izmjenu namjerno još ranije načinio, da je sve bilo smišljeno i pripremljeno.

A evo, konkretno, šta je to u meni izazvalo zbunjenost, a na kraju divljenje. Posljednja strofa u pjesmi je glasila: „Bilo je tako, dok jedno veče zbog smijeh se tata ne posiječe.“ Umjesto riječi „dok“, Vlado je izgovorio „kad“. Ako bi dalje čitao kako je napisano, rečenica bi glasila: „Bilo je tako, kad jedno veče, zbog smije se tata ne posiječe.“, i tako bi se zaključilo suprotno od onoga što u pjesmi piše – da se tata nije posjekao zahvaljujući tome što se smijao. Ali Vlado je, zbog svoje greške sa „kad“ u trenu promijenio dalji tekst, a da smisao ostane isti izgovorivši: „Bilo je tako, kad jedno veče, zbog smijeha tata moj se – posiječe!“ Dakle, tekst izmijenjen, poruka ostala ista, ritmika stiha nenarušena! Sve to, u dijelu sekunde!

Osim Vlade i mene niko nije primijetio promjenu. Kako mu to nisam kasnije stigao ispričati, vjerujem da je on i zaboravio na taj detalj i pretpostavljam da mu on nije jedini sličan u karijeri. Do sada je ostao jedino meni u sjećanju, a sad ga dijelim i s čitaocima. Ovdje sam ga samo iskoristio kao „dokazni materijal“ kako bih opravdao naslov ove priče.

A na kraju, evo i cijele pjesme koju spominjem u priči, da se sve može bolje razumjeti:

JEST SMIJEŠNO!

Niko se tako
ne ismije
ko ja, dok tata
moj se brije!

Prvo napravi
bijelu bradu
od pjene što je
kupi u gradu.

A onda kako
sve usta krivi,
e, to je humor,
kažem vam, živi!

Pa nos povlači
na razne strane
sve dok se brijati
ne prestane.

Ni uši tata
ne poštedi!
I njih povlači
dok se ne sredi.

Sa mnom se i on
nekada smije
zbog ove brijaće
komedije.

Bilo je tako
dok jedno veče
zbog smijeha se tata
ne posiječe!