Gostujući po školama i družeći se s učenicima i nastavnicima, zaista se doživi svašta zanimljivo. Nekih od događaja se povremeno sjetim pa ih i podijelim s čitaocima ovog portala. Evo, sad sam se sjetio ovog.
Jednoga dana, dok sam putovao sjevernom Bosnom, zove me jedna učiteljica, moja dobra poznanica, u čijoj školi sam nedavno bio. Govori kroz smijeh, i odmah mi je jasno da se nešto smiješno desilo, ali još ne znam šta.
“Što ti ne umireš?“, pita me kroz smijeh.
“Zar ne znaš da sam besmrtan, otkud ti i pomisao da mogu umrijeti?“, nastavljam ja razgovor u istom, šaljivom pravcu.
„E, da jednom mrljekneš, riješio bi djecu problema.“
“Reci o čemu je riječ, vidim da mi nešto hoćeš reći, ali okolišaš?“
“Maloprije sam s djecom obrađivala tvoje pjesme, pa su ona u tvojim biografskim podacima našla grešku.“
„Kakvu grešku? Ja sam glavom i bradom pregledao sve što piše u knjizi, i nisam primijetio nikakvu grešku?!“
“Ima, ima! O tome ti i govorim. Jedan dječak mi kaže da je našao grešku u tvojim biografskim podacima. Kod svih pisaca je navedeno kada su rođeni i kada su umrli, a kod tebe je izostavljena godina smrti. Znaš, djeca misle da su svi pisci davno umrli.“
“Pa dobro, ako je već tako, onda ti obećavam da ću i ja jednoga dana umrijeti, da izbjegnemo tu zabunu kod djece“, obećah svečano.
Brzo sam se pokajao zbog olako datog obećanja, ali šta sad mogu? Pošto držim do svoje riječi, nema mi druge nego jedog dana zaista umrijeti. A verujte, nije mi do toga!
Napisi godinu smrti i nakon toga se pojavi u skoli da te djeca sa cudjenjem gledaju :))))
Bravo Ivo.
Zadovoljstvo je citati te. Pozivi nam jos dugo.