Grijeh je srušiti lastino gnijezdo

Dok su me jutros svojim cvrkutom budile moje drage susjede ptičice, sjetio sam se da odavno nisam čuo cvrkut lastavice.

Nisam je ni vidio u njenom krivudavom i, čini mi se, uvijek veselom letu. Sjetio sam se slika iz djetinjstva vezanih za ove ptice selice. Sjetio sam se i knjiga za lektiru iz biblioteke Lastavica na čijim koricama je u krugu od njenog imena uvijek bila silueta lastavice. Ali najviše se sjećam iščekivanja u proljeće kad su se trebale vratiti laste iz toplijih krajeva.

Na našoj štali u dijelu u kom su bile krave, bila su dva manja prozora. Na krilu jednog od njih bilo je staklo iz dva dijela, i otac bi uvijek prije povratka lastavica jedno staklo izvadio, kako bi one mogle i tuda uletjeti u štalu, gdje im je bilo gnijezdo, u slučaju da vrata budu zatvorena. Skidanje stakla nama djeci je bilo znak da se primiče proljeće i da svakog dana mogu iskrsnuti laste s dalekog i napornog puta. Već tada smo znali da neće zalutati, da će ponovo nepogrešivo naći svoja gnijezda. Zavirivali smo u štalu kako bismo se uvjerili da je njihovo gnijezdo u ispravnom stanju, na starom mjestu, na gredi plafona na koju je otac ukucao i jednu daščicu kako bi ptičicama pomogao lakše napraviti svoj dom. Nekada je u štali bilo i više gnijezda, a nekada bi se staro srušilo i nije obnavljano, nego bi u njegovoj blizini bilo izgrađeno novo. Kako su djeca bila radoznala i pokušavala nekada zaviriti u gnijezdo, a pri tom bi ga oštetili i napravili lastama dodatni posao, roditelji su im govorili da se to ne smije činiti. Da bi naglasili koliko je to nevaljalo, govorili bi kako je lasta sveta ptica i kako je grijeh srušiti njeno gnijezdo.

Uglavnom, nakon što bi otac skinuo pomenuto staklo s prozora, samo bi jednoga jutra neko od djece uskliknuo: „Stigle su!“ Znali smo ko je stigao i odmah bismo jurnuli ka štali. Lastavice su već ulijetale i izlijetale u štalu kao projektili, veselo cvrkutale i pripremale svoje gnijezdo za boravak. Trebalo je, ali na njihov način, „otvoriti prozore, okrečiti, promijeniti posteljinu“ i obaviti sve što je potrebno za normalan život i za donošenje na svijet novih života. Poslije toga je sve išlo očekivanim redom. Laste bi snijele jaja, potom bi se izlegli goluždravi ptići, a mi djeca smo često gledali kako im roditelji donose hranu. Čim bi ptičići čuli da roditelji ulijeću u štalu, već bi otvorili svoje kljunove oivičene upadljivom žutom bojom i čekali da u njih padne neki slastan zalogaj. To su bili dani pravoga muhocida. Krave su mogle malo odmoriti svoje repove jer se nisu morale braniti od muha. Laste bi prvo pokupile one najbliže gnijezdu, baš one koje su maltretirale krave, jer su s malo truda obavljale posao, a kad bi ih potamanile, onda su išle okolo, pa dalje.

Kada bi ptićima izraslo perje i kad bi i oni počeli napuštati gnijezdo, znali smo da ostaje još vrijeme da malo ojačaju i uvježbaju sve tajne leta, a da se potom sprema seoba u toplije krajeve. Krug se tako zatvarao svake godine, a iduće se sve isto ponavljalo.

I sada laste iz naših krajeva lete na jug i odatle se vraćaju u proljeće. Ali ni odlaske ni povratke ne vidim. Šta mogu, kad sam ja odletio na sjever?