Grobljanska nepravda

Na grobljima se nekada može vidjeti slika stanja među živima bolje nego što nam se to u prvi mah čini i što bismo mogli očekivati.

Dok sam bio na odmoru, po običaju, bio sam i na groblju. Desilo se da je u to vrijeme bio i rođendan moje pokojne majke pa je to bio dodatni razlog da baš tog dana budem na mjestu gdje počivaju mrtvi. Neko vrijeme sam proveo i obilasku grobova meni poznatih, ali i nepoznatih pokojnika.

Više detalja se može zapaziti, ne samo na našem groblju, nego i na većini drugih. Recimo, na novijim parcelama se uvodi više reda. Precizno se određuju grobna mjesta, između njih se prave staze i lako se prilazi svakom grobu. Nadgrobni spomenici su kvalitetno urađeni, od skupog materijala i estetski su na sve višem nivou. Prije su pokopavali mrtve gdje se kome prohtije, razbacano, ograđivali mjesta koliko su procijenili da im je potrebno i nisu pazili na red i na prilaz grobu.

Međutim, meni je pažnju na groblju privuklo nešto drugo. Kako u ovim godinama mogu reći da sam osobno poznavao mnoge od pokojnika, razmišljao sam o poređenju njihovih nadgrobnih spomenika i njihovih zasluga dok su bili živi. Ne znam koliko sam u pravu, ali čini mi se da je u tom smislu groblje puno nepravdi. Možda to i nije tako, možda ne vidim ono što bih trebao vidjeti da bih donio potpuno ispravan sud. Ali, teško mi se oteti dojmu da svi pokojnici nisu dobili pažnju nakon smrti onakvu kakvu su zaslužili za života. Svakako, to nije njihova krivica niti zasluga, nego onih koji su ostali poslije njih.

Gledam prelijep, veliki spomenik jednog čovjeka koga sam dobro poznavao. Za života je djecu i ženu nemilosrdno tukao. Pio je i kockao i bio problem za svoju obitelj. Oni su mu, mada nisu pretjerano imućni, podigli taj lijepi i skupocjeni spomenik kao da je bio najdivniji otac i najbolji suprug.

Gledam neke ogromne i skupe spomenike osobama čiji su nasljednici relativno bogati i dizanjem takvih spomenika, čini mi se, žele upravo to i pokazati. Dojam je da se spomenikom ne želi ukazati poštovanje pokojnicima, nego se želi pokazati veličina njihovih nasljednika. Oni su spomenik podigli sebi, a ne pokojnicima.

Na nekim spomenicima su ispisane poruke kao da ih izgovara pokojnik, ali su one takve da sam uvjeren da ih on nikada ne bi izgovorio. Jedan je, a poznavao sam ga dobro, sasvim drukčije mislio od onoga što mu je pripisano. Nekome su pripisane ratne ili druge zasluge koje nije ispoljavao, a nekada ih ne bi ni želio ispoljiti i da je imao priliku za to.

Dolazim do groba jednog, po meni, velikog čovjeka, koji je svojim djelom nadrastao našu malu sredinu. Bio je vrijedan, djecu je lijepo odgojio i izveo ih sve na pravi put. To su danas uspješni ljudi svako u svom poslu. Pokojnik je bio cijenjen za života i na sahranu su mu došli mnogi iz našeg sela, ali i iz okolnih. Bilo bi za očekivati da je i njegov nadgrobni spomenik zapažen, da se ističe između drugih. Ali nije. Utopio se u prosjek, možda je čak i ispod njega, i ničim ne privlači poglede onih koji dolaze na groblje.

I tako, dok hodam od groba do groba, razmišljam o nepravdi koja je prisutna ne samo među živima, nego i među mrtvima. Čini se da ni na „onom svijetu“ nije sve kako priželjkujemo da jest. Ili možda jest, jer groblja su, ipak, ovozemaljska?