Hikikomori – opasna bolest o kojoj svi šute!

U današnje vrijeme često slušamo pitanja: jesmo li ovisni o internetu? Gdje potražiti pomoć? Velika većina svih nas svakodnevno koristi, i privatno i poslovno, računala i razne digitalne medije.

Danas bi bez interneta bilo nemoguće zamisliti radni dan zbog količine informacija do kojih možemo doći u samo par klikova mišem. Ta vezanost satima, privatno i poslovno, dovela je do toga da se posljednjih  godina sve češće govori o velikim posljedicama koje izazivaju korištenje računala i interneta, prije svega na zdravlje. Počinje se govoriti o jednom novom pojmu ovisnost o internetu.

U Hrvatskoj nažalost nema ciljanih i višegodišnjih sveobuhvatnih istraživanja. Postoje tek pojedinci, rijetki stručnjaci – znanstvenici koji kroz svoje radove istražuju ovisnost o internetu. U tom smislu  treba odati priznanje Gradu Zagrebu i Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan koja je 2017. godine formirala Dnevnu bolnicu za ovisnike o internetu gdje njezini  specijalisti, psihijatri  Davor Bodor i Irena Rojnić Palavra tek kreću “prvim koracima” u formiranje grupa. Tim problemima bave se i psihijatri Klinike za psihijatriju  Vrapče u Zagrebu. Svojim istupima u javnosti (nažalost rijetko im se da prilika) i razgovorima o tim problemima u društvu svi oni osvješćuju javnost o rastućoj ovisnosti o internetu, ne samo među adolescentima, već i kod odrasle populacije.

U Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica organizirane su, pod stručnim vodstvom prof. dr. sc. Zorana Zoričića i dr. Ivane Sindik,  i grupe za roditelje kako bi ih se uputilo na koji način mogu pomoći svojoj djeci svih uzrasta.

Zanimljiv je komentar prof. dr. sc. Zorana Zoričića u jednom stručnom radu gdje  kaže:

“Struka još uvijek nije potvrdila da je ovisnost o internetu psihijatrijski poremećaj, nisu utvrđene pouzdane dijagnostičke niti terapijske smjernice, nema evaluiranih činjenica o uspješnosti psiho ili farmakotretmana. Ipak, utvrđeno je da dolazi do epidemije brojnih osoba s problemom ovisnosti o internetu, kao i činjenica supostojanja brojnih komorbidnih bolesti i poremećaja.”

Ovisnost o internetu – CROSBI – Institut Ruđer Bošković

U Hrvatskoj slična istraživanja, pod naslovom “Online aktivnosti i rizična ponašanja adolescenata u virtualnom okruženju” od 2016. godine provode doc. dr. sc. Lucija Vejmelka s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada, sa suradnicima.

Ni u Hrvatskoj, a ni u EU “ovisnost o internetu” ne nalazi se u klasifikacijama psihijatrijskih poremećaja te nema niti jasno definiranih dijagnostičkih kriterija.  No, sama ovisnost, koja je već svugdje prepoznata, vrlo ozbiljno se istražuje.

“Naime, ovisnost o internetu pripadala bi novoj skupini ovisnosti, takozvane ponašajne (bihevioralne) ovisnosti, od kojih je zasad formalno priznata samo ovisnost o kockanju. Bihevioralne ovisnosti nastale su na temelju kliničkih istraživanja i kliničkih iskustava koji su pokazali da do razvoja ovisnosti ne moraju dovesti samo psihoaktivne tvari poput alkohola, nikotina, kokaina i drugih droga nego i određena ponašanja. Dakle, osnovna je razlika što u njihovu razvoju nema kemijske tvari, ništa se ne unosi u organizam, a ovisnost se ipak razvija sa svim svojim simptomima, od promjena u ponašanju do apstinencijskih kriza. Tako kod kockara raste tolerancija pa će s vremenom kockati za sve veće iznose, i to unatoč svim štetnim posljedicama, a pokušavat će više puta bezuspješno prestati, lagat će da prikrije učinjeno i slično.

Kad je riječ o ovisnosti o internetu, ona je dobro poznata i priznata u azijskim zemljama.

U tom kontekstu spominjem hikikomori, psihičku bolest koja je prvi put prepoznata u Japanu, a koja godišnje odnosi stotine, pa i tisuće života. Riječ je o ekstremnom slučaju ovisnosti o internetu i videoigricama zbog kojih pacijenti zanemaruju osnovne potrebe poput hrane i spavanja te se iscrpljuju do smrti. U našim krajevima takav slučaj još nije zabilježen.”

2016., prije osnivanja Dnevne bolnice za ovisnike o internetu bilo je pokrenuto  nekoliko akcija i tematskih tribina. U medijima su od strane relevantnih stručnjaka objavljeni razni radovi  o izrazito velikom broju ovisnika o internetu. Konkretnog istraživanje s egzaktnim podacima o ciljanoj grupi ovisnika o internetu, među kojima su svi oni koji posjećuju društvene mreže, portale raznih medija i internet kao izvor podataka – nije bilo.

Svi su postavljali pitanje: koliko bi u Hrvatskoj moglo biti ovisnika o internetu i kako im osigurati stručnu pomoć? Da li je to uopće moguće te da li će biti onih koji će se na tretman – liječenje i prijaviti.

Istina, Europska unija je tada financirala istraživanje za svoje zemlje članice te se pokazalo da je prevalencija ovisnosti o internetu u prosjeku 4,4 posto. Kod nas je provedeno samo manje istraživanje za Međimursku županiju koje je utvrdilo da trećina srednjoškolaca obuhvaćenih studijom na internetu provodi više od 40 sati tjedno, odnosno to bi odgovaralo punom radnom vremenu – 8 sati na dan. Pritom djevojke više vole društvene mreže, a dečki su skloniji videoigricama. Broj ovisnika o internetu ovisi, među ostalim, i o dostupnosti tehnologije pa se tako još ne možemo uspoređivati s azijskim zemljama ili Sjedinjenim Američkim Državama. Neće svatko razviti ovisnost niti je broj sati provedenih na internetu jedino mjerilo po kojem se može zaključiti da problem postoji. Kod ovisnosti o internetu ključna je riječ kontrola pa bismo ovisnika mogli opisati kao nekoga tko je izgubio kontrolu nad njegovim korištenjem.

Simptomi koji upozoravaju na to da se s djetetom nešto događa te da bi bilo vrijeme da se potraži stručna pomoć bili bi povlačenje iz društva, izbjegavanje obiteljskih obaveza i druženja, izostanak iz škole i sve lošiji rezultati, višesatno korištenje računala, burne reakcije na zabrane i ograničenja njegova korištenja, agresija, kao i razdražljivost ako nije u mogućnosti biti online. Ukratko, virtualni svijet je iznad svega.”

Tada, radeći na istraživanju,  kontaktirala sam stručnjake iz Dnevne bolnice za ovisnike o internetu te čekala formiranje grupa i njihova prva iskustva. Nažalost, jedino što su u proteklih godinu dana od osnivanja uspjeli učiniti je pokretanje rada jedne ambulantno vođene grupe s manje od od 20-ak polaznika – ovisnika o igricama. Svi su redom muškarci, u  dobi iznad 18 i više godina starosti, a jedan od njih je srednje dobi. Konkretnog liječenja i rada s ovisnicima o društvenim mrežama kao i onih koji su na portalima raznih medija, do kraja listopada 2018. nije bilo. Danas, u eri ludila online svega i svačega, osobito djece koji su satima na online školi, o ovom problemu se ne govori, on je postao novonormalan.

A da li je zaista tako? Normalno? Nikako, to je sve samo ne normalno, posljedice su već krenule. A tek što slijedi!

A koliki su izgubili kontrolu pri korištenju interneta i na portalima raznih medija svjedočimo svakodnevno.  Zapravo oni sami svjedoče to svojim višesatnim komentiranjem na pojedinim portalima. Za njih bi i stručnjaci sa sigurnošću mogli ustvrditi kako su već ovisnici.

“Edukacija djece i mladih o odgovornom korištenju interneta radi prevencije ovisnosti zasad se provodi samo na razini pojedinačnih škola u sklopu njihovih preventivnih programa, a na tom području djeluju i razne udruge. Projekt na višoj razini koji zasad samo djelomično obuhvaća internet edukativni je program za nastavnike, psihologe i pedagoge u srednjim školama s ciljem prevencije kockanja mladih, kao što je poznato – kockanje je moguće i online. Dio tih radionica nastoji razviti kritičko razmišljanje koje je ključna vještina za kontrolu njihova ponašanja, pa tako i upotrebe interneta.

Ne može se umanjiti važnost interneta i njegov doprinos poboljšanju kvalitete života, no kao i kod svega drugog, iznimno je važno naučiti ga upotrebljavati s mjerom.”

O istome je u jednom svom intervjuu vrlo zapaženo govorio doc. dr. Ante Bagarić, psihijatar iz Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, koji vrlo često ističe već nastale kliničke probleme s kojima se susreće u praksi, ali, koji i upozorava o nimalo obećavajućim zdravstvenim problemima koji tek slijede.

“Kad dijete ne izlazi iz kuće, ne druži se i po cijele dane igra igrice, to je vrlo opasno. Toga trebamo postati svjesni. Stalno pokušavam razviti svijest da nam tehnologija čini dobre stvari svaki dan, da je ona neizbježna, da će se ona i dalje razvijati, ali pokušavam i upozoriti da može biti i veoma opasna pogotovo za mlade ljude. Dok dijete ne krene u osnovnu školu, ne bi trebalo ni taknuti mobitel, tablet ili računalo. To je jedna od mojih preporuka roditeljima.”

U emisiji LABIRINT  još 18. 11. 2018. doc. dr. sc. Ante Bagarić  naglasio je “da je u Hrvatskoj već između 50 i 100 tisuća mladih na razini ovisnosti o internetu. Kao i da se može tvrditi kako je riječ o bolesti.

Napomenuo je i da su kod djece, osnovnoškolaca, retoričke sposobnosti izrazito male. Nekada su djeca dolazila u prvi razred osnovne škole poznavajući već i sva slova, pisanje. Gotovo da ih u tome  nije trebalo učiti. Danas ih se to uči još i u trećem razredu osnovne škole.”

Mora se priznati kako nam je tehnologija olakšala živote ali je donijela i bezbroj negativnih stvari kao što je ova ovisnost, a s njom i sve učestalije probleme.  Stoga ovisnost o internetu  treba  ozbiljno shvatiti  te raditi na socijalnoj angažiranosti svakog pojedinca i spriječiti sve češće otuđivanje od društva i stvarnosti. Počev od dječje dobi pa nadalje. U protivnom nas čekaju vremena izgubljenih generacija. Usuđujem se ustvrditi da su već prisutna zahvaljujući i ovoj online školi koja će ne samo uništiti zdravlje naše djece već i psihu.

A da je tome tako govore informacije iz obrazovnih ustanova gdje se sa strahom govori o cijelim grupama djece čak i cijelim razredima kojima je neophodna čak psihijatrijska pomoć. Kuda to vodi tek će mo saznati!

Doc. dr. sc. Lucija Vejmelka sa Pravnog fakulteta u Zagrebu, još je 2017. predstavila zanimljiv pomak na tom području, temeljen na egzaktnim pokazateljima tijekom istraživanja pod naslovom  “Online aktivnosti i rizična ponašanja adolescenata u virtualnom okruženju”.

“Upotreba interneta i virtualna komunikacija sastavni su dio svakodnevnoga života mladih koji ga rabe u razne svrhe, a interakcije i ponašanja mladih u virtualnom okruženju u žarištu su mnogih istraživača (Angie Guan i Kaveri Subrahmanyam, 2009). Državni zavod za statistiku (2016) navodi da je u Hrvatskoj primijećen znatan porast korisnika interneta u svim dobnim skupinama, osim kod osoba starijih od 65 godina, te da ga najviše rabe mladi od 16 do 24 godine. S obzirom na sadržaj online aktivnosti u kojima mladi sudjeluju, pokazalo se kako 63% hrvatskih tinejdžera rabi internet za komunikaciju s prijateljima, 61% za skidanje raznih sadržaja, 47% pretražuje sadržaje za školu i učenje, 42%pretražuje bez posebnoga cilja, 20%rabi za e-poštu, 18% njih kao aplikacije za socijalizaciju, 10% piše blogove, a 9% mladih sudjeluje u raspravama.

Uz mnoge prednosti upotrebe interneta, javljaju se “novi”, rizici poput narušene privatnosti i sigurnosti, internetskoga kriminala te raširenosti neprimjerenih sadržaja (Susan Adele Greenfield 2006). Izloženost online rizicima može imati dugotrajne i intenzivne negativne posljedice za svaku osobu, a poglavito za mlade, koji rizike ne sagledavaju uvijek kritički, a nerijetko ih nisu ni svjesni. Rizici ovisnosti o internetu i elektroničkom nasilju u današnjem su žarištu istraživača, a istraživanja na ovom području na skupini adolescenata važna su za razumijevanje ponašanja mladih u virtualnom okruženju, osmišljavanje pravodobnih strategija prevencije te otkrivanje i pravodobni tretman online rizičnih ponašanja.

Ovisnost o internetu opisuje se kao stanje u kojem pojedinac gubi kontrolu nad upotrebom interneta te ga nastavlja rabiti prekomjerno, do točke u kojoj doživljava problematične ishode koji negativno utječu na njegov život.

Osobe koje pokazuju znakove ovisnosti o internetu doživljavaju poteškoće u akademskom, međuljudskom, financijskom, profesionalnom i fizičkom funkcioniranju.

U istraživanju je sudjelovalo 352 učenika srednjih škola.

U istraživanju je sudjelovalo 55,4%mladića (N=195) i 44,6% djevojaka (N = 157) iz Imotskog, Rijeke, Karlovca, Siska, Varaždina, Velike Gorice, Rovinja te Slavonskog Broda. Raspon dobi učenika kretao se od 15 do 20 godina, a prosječna dob sudionika bila je 17,06 godina (SD = 1,17). Od ukupnoga broja sudionika, trogodišnji smjer strukovne škole pohađalo je 14,2% (N = 50), četverogodišnji smjer njih 63,9% (N = 225), a gimnaziju 21,9% učenika (N = 77).

Ukupni prosjek ocjena za prethodnu školsku godinu učenika bio je 3,73 (SD = 0,71).

Iako je uzorak slučajno odabran i uvelike ne odstupa od uzorka cjelokupne populacije srednjoškolaca u Hrvatskoj,  reprezentativnost uzorka ograničena je s obzirom na to da su slučajnim odabirom u uzorak uključeni samo razredi u kojima se dio nastave održava u računalnim učionicama.

Rezultati pokazuju kako postoje spolne razlike u aktivnostima u kojima mladi sudjeluju na internetu. Naime, djevojke provode više vremena na internetu od mladića na društvenim mrežama, u slušanju glazbe, razmjeni instant poruka, pretraživanju informacija za pisanje domaćih zadaća i medicinskih informacija te u kupovini. S druge strane, adolescenti značajno više od adolescentica provode vrijeme u igranju online igara, pretraživanju sadržaja za odrasle, online kockanju, na chatu i internetskim forumima.

Nadalje, rezultati pokazuju kako kod 63,8% sudionika ne prijeti rizik od ovisnosti. U toj se skupini nalaze učenici kod kojih ne postoje znakovi ovisnosti (24,7%) te oni koji pokazuju neproblematične blage znakove ovisnosti (39,1%). Druga skupina obuhvaća sudionike kod kojih postoje simptomi ovisnosti o internetu te njoj pripada više od trećine sudionika (36,2%).

Unutar te skupine nalaze se sudionici koji pokazuju umjerene znakove ovisnosti o internetu (32,8%) i oni koji pokazuju visoku razinu ovisnosti (3,4%). Posebno zabrinjava visoka zastupljenost adolescenata koji pokazuju umjerene znakove ovisnosti, jer su upravo oni rizični za pojavu visoke razine 67% ovisnosti o internetu. ”

Ovo istraživanje potvrđuje da su mladima interakcije u online okruženju i prije online škole  bili sastavni dio svakodnevnoga života. Višestruku korist postigla bi ulaganja u senzibilizaciju i edukaciju mladih ljudi kako bi aktivno sudjelovali u planiranju i provođenju programa prevencije uz pomoć modernih tehnologija. “Upravo bi planiranje inovativnih programa kojima bi se virtualno okruženje iskoristilo za pozitivne i proaktivne pristupe mogao biti odgovarajući model za populaciju mladih.”

A kakva su iskustva iz svijeta?

Od 27. do 30. 09. 2018. održana je 18 WPA world congress of psychiatry u Mexico Cityu. Zbog nekih novih saznanja i rezultata istraživanja s ovog međunarodnog kongresa psihijatrije, željno sam tada iščekivala povratak nekoliko naših stručnjaka, psihijatara. Ne malo sam se iznenadila kako po pitanju problema ovisnosti o internetu nije bilo niti riječi. Svi su se ograđivali od bilo čega. Nitko ne govori o službenim smjernicama.

Iznenađenje, ili ipak očekivano? Iako je već godinama poznato da Južna Koreja i Japan imaju dijagnosticiran ovaj poremećaj, te se ovisnost o internetu i igricama liječe. Na prostorima Europe i SAD-a za sada se ne razmatra mogućnost dijagnosticiranja ove ovisnosti.

Neki znanstveni radovi i istraživanja naših stručnjaka koji se u praksi susreću s ovim problemima govore o sve većoj prisutnosti ovoga poremećaja. Zašto se stručnjaci iz područja psihijatrije tome srčanije i ozbiljnije ne posvećuju nije sasvim jasno.

Jedan od stručnjaka Svjetske znanstvene organizacije dr. Vladimir Poznyak na pitanje za New Scientist istaknuo je da se „uvrštenje ovisnosti o igranju među poremećaje razmatralo desetak godina te je konačno prihvaćeno nakon konzultacija sa stručnjacima za mentalno zdravlje.“ Na pitanje zašto druge ovisnosti o tehnologiji, poput smartfona ili interneta, nisu uvrštene , Poznyak je odgovorio „da nema dovoljno dokaza da se doista radi o poremećajima.“

Južna Koreja već par desetljeća ima ovaj problem s mlađom populacijom te ga svojim poznatim “šok terapijama” liječi. Tretmani liječenja traju do četiri tjedna, a dječake razdvajaju od djevojčica.  Individualno, svatko od njih prolazi savjetovanje. Na grupnim terapijama ohrabruju se da razmišljaju o karijeri  i planovima za budućnost. Telefone i tablete ne smiju koristiti i vrijeme terapije provode potpuno izolirani od tehnologije.

Kako su kompjutorske igrice došle iz Japana, tako je iz zemlje izlazećeg sunca došao i  termin za poremećaj ponašanja, preveden kao »tiho povlačanje«, a zahvaća one koji svakodnevno ili još bolje iz noći u noć sjede pred ekranom i neumorno prolaze nivoe i »pobjeđuju protivnike«.

Današnja populacija mlađih ljudi u rasponu od adolescenata do srednje životne dobi neraskidivo je vezana uz uporabu računala, tableta ili smartphona. Uz brojne koristi sve su češće pojave štetnog djelovanja interneta i igrica na zdravlje djece i mlađih odraslih osoba. Djeca satima igraju igrice, komuniciraju putem društvenih mreža ili prate internet zanemarujući fizičku aktivnost, druženje u živo sa drugim mladim ljudima, češće »gube noći igrajući igrice«, komunicirajući isključivo sa virtualnim svijetom interneta. Međunarodna klasifikacija bolesti  ICD 10,  kao i američka klasifikacija DSM 5 ne poznaje ovisnost o internetu ili računalima kao dijagnostički entitet, iako ga zadnja verzija američke DSM 5 klasifikacije stavlja u skupinu poremećaja koji trebaju dodatnu potvrdu i istraživanje, izjavio je prim. dr. sc. Vladimir  Sabljić,  psihijatar KBC-a Rijeka  sa  Klinike za psihijatriju.

Tehnologija interneta i igrica razvila se u Japanu te su tamo pred više od 25 godina uočene prve smetnje vezane uz prekomjerno korištenje interneta ili igrica. Hikikomori  (»tiho povlačenje«) najpoznatiji je od sindroma koji za posljedicu imaju izolaciju djeteta ili mlađe osobe (15 do 35 godina) u sobi uz dugotrajnu ili konstantnu uporabu računala ili gadgeta.  Osobe izbjegavaju kontakt sa drugim osobama, jedu u sobama, izlaze tek iznimno. Zanemaruju osobnu higijenu, zdravlje te nemaju prijatelje. Smetnje mogu trajati godinama.

Sve brži način života, sve veća opterećenost roditelja u poslu, izbivanje iz doma, djeca prepuštena sama sebi, problemi su s kojima se bore na državnoj razini kako zemlje dalekog istoka, tako i tehnološki najrazvijenije zemlje u svijetu.

Problem ovisnosti o računalima i  internetu je značajan problem današnjice. Računala, tableti i smartphoni su široko dostupni i jeftini. Nude vrlo šareni virtualni svijet koji je privlačan i ne traži nikakve odgovornosti, kvalitetu ili trud. Možeš biti  što hoćeš i koliko hoćeš, a pritiskom tipke off ili on mijenjaš virtualnu realnost kako želiš.

S druge strane nezainteresiranost, nebriga ili prevelika popustljivost roditelja u odgoju djece u značajnoj mjeri prepušta djecu nekontroliranoj i nedoziranoj uporabi računala. Prekomjerno  i nekritično korištenje računala i igrica može kod djece dovesti do bijega u virtualni svijet, a time i do ozbiljnih smetnji u razvoju, zdravlju, socijalizaciji i integraciji djece i mladih ljudi.

Sasvim je sigurno da će se o ovoj temi još mnogo govoriti i raspravljati, nakon ove COV pLandemije tek slijede problemi, kako u stručno-medicinskim krugovima, tako i u širem društvu uopće. Problem će trebati sagledati multidisciplinarno, uključujući škole, roditelje, psihologe, psihijatre, sociologe, liječnike obiteljske medicine.

Psihijatri su već prije ovog  COV projekta postavili granice, ako na internetu provodimo 4 do 5 sati na dan, a da nam to nije posao, zadovoljavamo kriterij ovisnika. Nisu li danas ti kriteriji već premašeni i obuhvaćaju baš svu školsku djecu, ali o tome se sad ne govori, struka šuti.

Svojevremeno je dr. Bagarić isticao da „postoje određene predispozicije osoba koje postaju ovisne o internetu, ato su da su takve osobe osamljene, imaju rijetke socijalne kontakte, često imaju narušenu obiteljsku situaciju, ‘grandiozni narcistični self’ o svojim dostignućima. Takve ličnosti su nesigurne, s niskim samopoštovanjem, pa u doticaju s igricama ili internetskom komunikacijom mogu postati ovisnici.“

Što danas u okolnostima online škola kažu stručnjaci? Njihova dosadašnja istraživanja sad padaju u vodu.

Nadajmo se da će ovaj najnoviji tip, kao posljedica COV projekta, ovisnosti uskoro biti pomno praćen s puno većim brojem istraživanja.  Kao i da će javnost biti upoznata s rezultatima. Danas toga još uvijek nema. Tek nešto sporadično i bez edukativnog učinka. A edukacija, i to kontinuirana, potrebna je, svim uzrastima i svim slojevima društva.

U Hrvatskoj su, već više godina aktivne razne udruge posvećene aktivnostima i radu s mladima koji imaju neki od oblika poremećaja u svom ponašanju. Mnoge među njima, uz pomoć stručnih osoba, nude individualna, grupna pa i obiteljska savjetovališta. Čak i dnevni boravak osoba s određenim poremećajima. U ovim okolnostima već godinu dana svi šute. Zašto?

Da je ovo preveliki problem i prije ove COV pLandemije  bilo je jasno, no sad nas čekaju problemi ogromnih razmjera.

Još 2013. u produkciji Izraela i SAD-a, prikazan je dokumentarni film naziva WEB JUNKIE – OVISNICI O INTERNETU, u režiji dviju redateljica, Shosh Shlam i Hilla Medalia.

Film je snimljen  u Centru za odvikavanje od Interneta  u predgrađu Pekinga. Glavne uloge u filmu imaju  trojica tinejdžera, od njihova ulaska u jedan, od 400 takvih centara u Kini. Film je sniman tri mjeseca a to je predviđeno razdoblje odvikavanja, pa sve do odlaska kući.

U filmu se vidi njihov dolazak u klinike, najčešće protiv njihove volje. U centrima ih čuvaju vojnici koji nadgledaju dječje odaje okružene ogradama i rešetkama. Jedan od protagonista filma kaže: ”To bi se trebalo zvati centar za uništavanje uma tinejdžera. To je kao pranje mozga”.  Dječak je u pravu, ali problemi leže duboko  u obiteljskim odnosima zagriženih ovisnika. U filmu redateljice prikazuju obje strane velike podjele.  Nesretne roditelje koji ne znaju kako izaći na kraj s djecom koja po više od 10 sati dnevno provode igrajući igrice ali i te usamljene tinejdžere koji traže izlaz, rješenje  u virtualnom svijetu.

Najbolji komentar kao i sažetu “dijagnozu” cijelog problema sažela je redateljica filma, Hilla Medalia, u predstavljanju istoga.

”Tehnologija je postala arhitekt naše intime. Komuniciramo novim jezikom skraćenica u kojem slova predstavljaju riječi, a emotikoni osjećaje. Dostupnost i funkcionalnost Interneta je sve raširenija i složenija. Međusobno smo sve više povezani, ali istovremeno i usamljeniji. Stvorili smo novu vrstu samoće. Ljudska interakcija postaje sve manje potrebna, a za mnoge je granica između stvarnog i virtualnog života postala opasno nejasna.

Web Junkie otkriva virtualni svijet, načine na koje nadilazi kulturne granice i utječe na razvoj kulture. Ovaj globalni fenomen kao i osjećaj da se nešto izgubilo u fizičkom, ”stvarnom”, svakodnevnom životu zapadnjaka, potakli su nas na ovaj put. Otkrile smo da je Kina među prvim zemljama u svijetu označila „ovisnost o internetu“  kao klinički poremećaj. Osim toga, u cijeloj Kini postoji više od 400 rehabilitacijski centara. Kina je ogledalo ove globalne pojave koju smo smatrale potrebnim istražiti. Web Junkie je emocionalno putovanje koje ispituje rezultate ovisnosti o internetu i njegove učinke na obitelji i međuljudske odnose, dok istražuje kulturne i emocionalne učinke ovakvog liječenja. Osim toga, film se bavi načinom na koji moderno kinesko društvo, sa svojom kulturom hiper-konkurentnosti, nastoji kontrolirati ono što oni vide kao iznimno negativne učinke interneta.”

Opet Kina, uvijek Kina i sve ide iz Kine. Danas nam je puno toga jasno, no hoćemo li se uspjeti oduprijeti ovom nadolazećem vremenu  transhumanizma ili ne?

Sigurna sam sve ovisi o nama, a većina je još hipnotizirana.