Hrabri u stadu ne traže opravdanje i zaštitu

Je li vani zima ili proljeće, pada li kiša ili puše bura, svejedno nam je. Zaštićeni smo iza zidova koje smo za života izgradili. Oni nas štite od vanjskih zala i opačina, sigurni smo od svijeta. Nitko ne zna jesmo li i koliko ugradili, zajedno s blokovima, ciglama i prijevara, koliko laži, koliko tuđeg, ukradenog novca je uzidano u te zidove. Iz vana je fasada, s njom smo prekrili sve nečistoće, sve prljavštine, sva opravdanja da je državni novac neutralan, ionako bi ga netko uzeo, bolje da smo ga ukrali mi. Bližnjemu svomu.

Veliki je tjedan, valja nam se unutar tih zidova  prisjetiti ‘muke gospodina našega Isusa Krista’, staviti Mel Gibsonovu Pasiju, sigurni da će Gibson iz nas izvući pravednike, one koji će nepogrešivo vidjeti izdajice, farizeje, pokvarenu svjetinu, osjetiti bol nevinoga, biti na pravoj strani. Sve do zadnje sekunde filma.

Samo tren nakon što ugledamo The End, vratit ćemo se u same sebe. Tamo nema ni p od pravednika, uskočili smo u neku od uloga koje postoje od postanka svijeta. Prosjak, skitnica, vojnik, kockar, moćnik, sluga, zapovjednik, svećenik, radnik, poslodavac, kapitalist, proleter, nadničar, umjetnik. Sve to su arhetipske uloge koje oblačimo na se kao karmu, sudbinu. A onda one to i postaju – sudbina, karma, kako god. Sve dok ne osvijestimo tko smo zaista.

Nitko od nas nije izdao Isusa Krista, nitko ga nije bičevao, nitko zatajio, nitko osudio, nitko razapeo. Sve to su uradili oni, neki, loši.

Vrijeme stoji. Ne ide nikud, ako mi ne idemo. Ništa nije bilo tko zna kad. Zapleti su isti i ponavljaju se. Traže svoje vinovnike. I pronalaze ih u nama. Sve je isto.

Jedan čovjek i nekolicina onih koji su vjerujući mu vidjeli isto. Nasuprot – sva svjetina, sve države, sve vojske, svi farizeji.

Lijepo je biti u većini. Većina će nam reći da naši grijesi nisu preveliki, da su naši puti ispravni, da to što ovaj do nas radi isto opravdava i naše činjenje istoga.

Što bismo bez većine, što bismo bez državotvornih, što bismo bez religije, što bismo bez vlasti, što bez javno viđenih nas u molitvi, što bismo bez odobravanja drugih?  Država nas štiti, sistem nas čuva, religija nas nadahnjuje, bivanje u većini čini jačima u odnosu na druge. Bez toga bi se raspao svijet, uhvatio nas strah.

A tamo stoji jedan čovjek. Ne boji se gubitka ničega od nabrojanoga. Još govori Ne bojte se!  Kako da se ne bojimo, on nam se ruga! Još pokazuje da se ne boji sad kad se svi moramo bojati!

Pronaći će se već netko, uzeti mobitel i dojaviti vlasti – eno ga tamo, ne boji se i poziva druge da se ne boje, uznemirava javnost, krši javni red i mir. Dolazi policija, a on se ne boji ni njih. Uzda se u svoga Boga, usne mu u širokom osmijehu.

U čas postajemo svjetina, oni koji tuže i oni koji sude, oni koji uzvikuju Raspni Ga, Raspni Ga, iz svoje vjerničke klupe mole se lažnim bogovima, klanjaju vlasti, čekajući mrvice s gospodareva stola. Dat će im posao, udijelit će im mimo natječaja nešto, udijelit će im lažno poštovanje.

Raspet ćemo ga, pribiti na križ, neka pati, neka plati za svoje grijehe protiv nas učinjenih.

Usudio se ne bojati nas, a vidi nas – mi smo stranka, mi smo moćni, ni određujemo što je dobro, što je zlo, mi smo zakon.

Jeste. Vi ste od ovoga svijeta, loše sluge još lošijih gospodara, vi ste oni koji stoje u špaliru i kliču svaki puta kad onaj koji nosi križ padne u bolima i muci. Njegova muka je vaša plaća. Pita li vas tko Poznajete li onog jadnika, reći ćete Nikad ga u životu nisam vidio. Zatajit ćete da ga znate. I nećete postati radi toga Petar Stijena, nego poslušnik i jadnik u odijelu kojeg kroji stranka.

A svatko od nas je ipak čovjek, slab i nemoćan. Prepast će se, ustrašiti mogućih boli, pomisli Mogli bi razapeti i mene., bolje da šutim. No, u svakom od nas je i potencijal da postane Petar Stijena, da ustane nakon izdaje, prešućivanja i kaže Bio sam slab jer nisam imao Vjere, jer sam se bojao, jer nisam razumio što znači Ne bojte se, ali sad razumijem. Sad se ne bojim. Više neću šutjeti. Pa koliko god koštalo, ovaj tren zemaljske patnje zbog straha od istine, zbog straha od života više ne želim trpjeti. Više se ne bojim!

Tako. Ili perimo ruke. Vodom. Sapunom. Dezinficijensima. Budimo čisti. Neutralni. Kao i Poncije Pilat.