Hvalisavci

Postoje ljudi koji vole da se o njihovim dobrim djelima priča, prepričava, da za njih svi znaju. Nije to ni neki poseban problem ako se samo iznosi istina, ako se ne pretjeruje.

Međutim, postoje ljudi koji svoja djela preuveličavaju. To može ići čak i preko granice koja bi se mogla podnijeti, a nekada se, u nedostatku odgovarajućih djela, ona potpuno izmisle. Ili se tuđa prisvoje, a onda još i uveličaju. Moguće je možda, u nekim drastičnim slučajevima, da i sami oni koji pričaju tako nešto, u to počnu vjerovati.

Poznata je priča koju sam čuo kao anegdotu o više ljudi, a to već znači da je ili potpuno izmišljena ili se desila samo jednom od onih kojima se pripisuje, a drugima su je kasnije prikačili.Ta priča kaže kako je jedan čovjek, za vrijeme trajanja gladi, slagao da se u centru sela dijeli besplatno brašno. Mještani su brzo uzeli vreće i pohrlili tamo, a kad je lažov ostao sam, rekao je sam sebi: „Pa, ko zna, možda se stvarno dijeli, idem i ja po vreću!“, i tako se i sam uputio u centar sela, sam sebi je slagao.

Davno sam čuo priču kako je jedan čovjek nevin odležao u zatvoru za ubojstvo u ratu, onom starom, Drugom svjetskom ratu. Kako mnogi pričaju da su nevini bili u zatvoru, i tu priču sam sa skepsom prihvatio, ali onda mi je čovjek koji je bio svjedok događaja ispričao detalje kojima se, po mom, može vjerovati. Ovaj čovjek, koji je bio u zatvoru zbog ubojstva, naišao je tek nakon ubojstva i on nema baš ništa s tim. Taj čovjek je bio, u stvari, onaj koji nije bio u stanju bilo kome se zamjeriti, reći da misli drukčije nego on, a kamoli ozbiljnije se suprotstaviti, pobuniti za nešto. Ubiti nekoga – za to sigurno nije imao petlje. Ali on je očito smatrao da je to njegova velika slabost, i nakon ovog ubojstva se po selu „hvalio“ kako ga je on osobno počinio. Čak je pričao i detalje. Prave ubojice su to jedva dočekale i pritajile se, a kad je rat završen, ovog hvalisavca su uhvatili i uz nekoliko svjedoka koji su potvrdili da je on sam pričao kako je ubio osobu za koju ga optužuju, presuda je lako donesena. On se čak nije pretjerano ni branio.

Ove priče sam se sjetio i kad sam nakon rata devedesetih godina svojim ušima čuo nešto slično od čovjeka koji se „hvalio svojim junaštvima“. „Da ti znaš šta smo mi njima radili!“, priča mi i iznosi detalje kako su mučili zarobljenike. Kasnije sam saznao da on nije bio ni blizu tih mjesta u vrijeme kada su se dešavale stvari o kojima je pričao. Vjerujem da je o tome od nekoga čuo, a onda odlučio da i on bude „junak“.

I tako, razumijem nekako ljude koji sebi pripišu tuđa dobra djela, ili ih čak izmisle. Slažu da su pomogli nekome kad mu je bilo teško, ili izmisle razlog zbog čega nisu pomogli, mada su mogli. Ili ti u oči lažu kako se raduju tvom uspjehu, a iskreno su ti zavidni. Ali kako objasniti to da se neko hvali zlodjelima? Valjda nekim mentalnim poremećajem? Nečim što je u njima bolesno, ali to se ne vidi u svakoj prilici nego sam iskrsne u posebnim trenucima. I sve to opet i nije velika opasnost ako se posljedice njihovog hvalisanja odnosesamo na njih, ali šta kad počnu „hvaliti“ druge?

E, sve ovo i pišem upravo zbog jedne takve „pohvale“ koju sam dobio na svoj račun. Čovjek za kog sam uvjeren da mi želi dobro, misli da je nešto što sam učinio loše, mada ja mislim da je to bilo dobro. Da bi spasio moj obraz, on je izmislio da sam uradio nešto što on misli da je junačko djelo, a ja mislim da se toga treba stidjeti. Naravno, on je „bio tu“, kad sam „to uradio“, on je „živi svjedok“.

Da, nije čovjek uvijek sretan ni kada ga brane…