I u bankama ima dobrih ljudi

O bankama, bankarima i njihovoj ulozi već dugo nemam lijepo mišljenje. Nije ni tu baš sve crno, naravno, ali banke sve više postaju sredstvo porobljavanja ljudi, umjesto da im pomažu.

Međutim, da i u bankama ima vrijednih i poštovanja vrijednih ljudi, uvjerio sam se nedavno. Pošao sam sasvim slučajno s mamom jedne djevojke Ivane u banku. Trebalo je da se njih dvije nešto dogovore na Ivaninoj pauzi koja će uskoro nastupiti. Ušli smo u banku i sjeli, čekajući pauzu. Na ekranu su se smjenjivali brojevi klijenata i šaltera na koji su trebali ići ili prostorija i ograđenih, izdvojenih lokacija u koje su trebali ući.

U jednom trenutku oglasio se zvučni signal, jedna gospođa je pogledala svoj broj i mjesto na koje su je pozivali pa se zbunjeno obratila Ivaninoj mami: „Oprostite, vidim da ste došli prije mene, a mene su pozvali prije, je li to neka greška?“ „Ne, ne, u redu je! Ja čekam Ivanu!“, odgovorila je mama. Na to je druga gospođa dobacila: „Svi bi samo kod Ivane!“ „A što?!“, bila je iznenađena Ivanina mama. „Pa ona je ovdje i najljubaznija, i najkompetentnija, a i najdobronamjernija“, objasnila je gospođa. Mama se odjednom zacrvenjela od radosti, to se nije moglo sakriti. Naravno, i ja sam se ugodno osjećao, lijepo je čuti da nekoga tako hvale.

Uskoro je počelo vrijeme pauze, Ivana je izašla i sjela s nama. Majka nije mogla ne početi odmah s lijepim riječima koje je malo prije čula. Dalje su nastavile o onome zbog čega je majka i navratila, a onda se tu pojavio jedan starac, usporena hoda, s buketom cvijeća za Ivanu: „Dozvolite mi da se ispričam zbog svog ponašanja. Vi ste divna osoba, i molim Vas, nemojte se nikada promijeniti!“ Kad je otišao, Ivana nam je ispričala pozadinu priče. Taj čovjek je već dugo u mirovini, bio je profesor na sveučilištu i vrlo je bogat. Ali i vrlo drzak. Kad dođe u banku želi samo da svi oko njega igraju i više nego što je to prihvatljivo. Jutros je ušao i po običaju, drsko se obratio i meni tražeći da ga odmah primim jer „on nikada ne čeka“. Odgovorila sam mu: „Odmah ću, gospodine, samo da završim s ovom gospođom.“ Onda je on rekao da se njega ne može ostaviti da čeka, zna li ona da on sad može zbog toga otići gazdi koji će mi odmah dati otkaz i tako dalje. Onda sam i ja bila malo oštija i rekla mu: „Znam, i vjerujem da to možete učiniti i vjerujem i da ste u stanju tako nešto učiniti. Ali to neće promijeniti činjenicu da ste drski, i neće promijeniti moju odluku da prvo uslužim ovu gospođu koja je na redu i koja je meni jednako važna kao Vi, bez obzira na to ko od vas ima više novaca na računu.“ Dalje sam nastavila raditi, i kad je on došao na red, s njim sam obavila sve kako treba, a bila sam i ljubazna kao da se prije toga ništa nije dogodilo. On je, začudo, bio tih i još me je na kraju pohvalio rekavši da je baš tako trebalo da uradim, da on i sam primijeti da sve više postaje „gad od čovjeka“, ali mu se to niko ne usuđuje reći. A evo, sad je donio i cvijeće.”

„Evo tebi ovo cvijeće, ja svakako imam još jedno“, rekla je Ivana majci na kraju priče. „Šta, nisi valjda i to danas dobila?!“, s nevjericom je pitala majka. „Jesam, ali to je zbog nečega što sam uradila prije nekoliko dana.“ I onda nam je ispričala i tu priču. Došao je jedan stranac koji je vrlo loše pričao nizozemski i jedva da su se mogli sporazumjeti tek o nekim stvarima. Želio je osigurati kuću, a u ovoj banci su i to radili, i neko mu je napisao na koji način je treba osigurati. Ivana mu je pokušavala objasniti kako je to za njega loša varijanta, da ima mnogo bolje rješenje, ali čovjek nije razumio šta mu ona govori i samo je ponavljao da uradi tako kako tu piše. No, Ivana je bila uporna i na kraju su se nekako sporazumjeli da je bolje da on ide kući i nađe nekoga ko bolje razumije jezik pa da zajedno dođu i riješe sve kako treba. Čovjek je otišao, a Ivana je bila od kolega izložena pravoj salvi kritika. Čak je optužena da radi protiv interesa banke jer odbija klijente. „Takva se prilika odmah koristi, da svi tako radimo, od čega bismo živjeli?! A i ti si izgubila bonus koji si mogla zaraditi da si sklopila posao!“, govorili su joj. Uskoro je pozvana kod direktora da objasni slučaj. Pokušala mu je objasniti da nije uradila ništa protiv banke, da je posao samo odgođen, da je time što je ponudila povoljniju varijantu klijentu u njegovim očima podigla ugled banke, a banka nije nimalo oštećena i tako dalje. Direktor je jednim dijelom prihvatio objašnjenje, ali je ipak rekao da je bolje držati se pravila, jer taj klijent je izgubljen, on će sad otići u drugu banku i tamo završiti posao. Međutim, nakon dva sata klijent se vratio s unukom s kojom nije bilo komunikacijskih problema. Kad mu je unuka prevela šta Ivana predlaže, on je bio oduševljen. I malo-pomalo, ne samo da je osigurao tu kuću zbog koje je i došao, nego i još jednu, a obećao je poslati i sinove da urade isto, što su oni kasnije i učinili, i osigurao je vrlo skup brod koji je imao, jer ispostavilo se da je to neki bogati trgovac. Eto danas je poslao i cvijeće.

Nakon ove Ivanine priče majka nije mogla doći sebi, na što je Ivana, ispraćajući nas, naglasila: „Ali nemojte pomisliti da je to stalno tako. Jednostavno, danas se sve poklopilo, takav je dan!“

Razumljivo, bilo bi baš pretjerano kad bi to bilo svaki dan. Ali lijepo je bilo biti dio i jednog takvog dana, bar kao promatrač. Lijepo je da u bankama, i bilo gdje, rade i ovakve osobe poput Ivane.