Kad sam još kao dijete na vašaru vidio šatru na kojoj je pisalo „Iluzionisti“, objasnili su mi da su to ljudi koji nas varaju, koji nam nameću da vidimo ono što nije istinito. To su, u stvari, prevaranti.
Tu sam i vidio te njihove prevare i bilo mi je sve vrlo zanimljivo. Svojim očima vidiš da je iluzionist presjekao konopčić po sredini, a on ga opet pokaže čitavog! Ili vidiš jednu kartu, a on je okrene i ponovo vrati – a ono sasvim druga karta!
Ali kasnije sam shvatio da su to samo sitne iluzije, male smicalice i prevare, u odnosu na one koje su nam svakodnevno mnogo bliže i koje bi trebalo da nas se mnogo više tiču. Eto, recimo, velika je iluzija kako sada imamo svoju državu. Samo svoju, u kojoj smo svoji na svome, u kojoj se nas pita, mi o svemu odlučujemo. I istina je da mi stvarno odlučujemo, ali samo ako se naše odluke poklapaju s onima koje su donijeli neki iznad nas. Ako pokušamo odlučiti drukčije, uvijek se nađe neki razlog i način da se „predomislimo“, da nas se „izvede na pravi put“. Na kraju, opet odlučimo mi, samo drukčije nego što smo na početku željeli.
Imamo iluziju i da smo slobodni. Eto, nismo u zatvoru, možemo ići na koju poželimo stranu i ostati koliko hoćemo. Istina, ali – malo sutra! Za bilo koji odlazak treba novac. Treba nam i vrijeme, jer zakasniti na posao ne smijemo ni slučajno. Treba nam dozvola – supruge, oca, šefa, direktora… Ako idemo u goste, treba nam i dozvola domaćina da ga posjetimo, a ako idemo u druge zemlje treba nam možda i viza ili ko zna kakve dozvole. Treba se mnogo toga poklopiti kako bismo osjetili istinsku slobodu, a sve to je u tuđim rukama. Iluzija.
Vjerujemo i kako smo sretnici jer imamo siguran posao i dobru materijalnu podlogu tako da nas u životu „ništa ne može iznenaditi“. Jednom sam i ja bio prilično uvjeren u tako nešto. A onda je došao rat i odnio mi ne samo posao, zavičaj i materijalna dobra, nego dokumentaciju, bilješke, fotografije, snimke, uspomene… Znam i neke ljude koji su živjeli vrlo lagodno, a onda ostali bez „sigurnog“ posla i postali beskućnici. Mnogo je onih koji bi i sada, samo da im ne daju tri uzastopne plaće, postali socijalni slučajevi, tako da je i ta sigurnost vezana za posao i materijalne vrijednosti samo jedna nova iluzija.
Iluzija je, možda, i da nas naša djeca vole i poštuju, da nas i sada slušaju. Možda je to samo zato što od njih ništa ne tražimo, i možda je bolje ovu sumnju i ne provjeravati, da ipak sačuvamo i poneku iluziju kao istinu. I naš ugled u sredini je možda iluzija. Da probamo samo jednom uraditi nešto što se od nas ne očekuje, vidjeli bismo kako stvari stoje. Zamislite čovjeka koji nikada ne pije, da se jednom napije i napravi kakvu svinjariju? Džaba mu čitav život trezvenjaštva, sve bi to palo u vodu i pričalo bi se samo o tom danu kad se nalokao kao svinja i pokazao svoje „pravo lice“.
Da, sve je u životu iluzija, osim samog života. Ili je i život tek jedna iluzija?
eh, kasiš 🙂 https://www.youtube.com/watch?v=nH6rInAE9rk
Molim ime utopijske države di ne vrijedi takvi postulati iz navedenog teksta?
Naslov me asocira na Cypress Hill
I’m havin illusions drivin me mad inside,
I’m havin illusions fuckin me up in my mind
Jedino bogatstvo kojeg za života možeš steći su znanja i vještine te odnosi koje si razvio s drugim ljudima. Postati bogat možeš samo ako daješ. Dok god daješ, u tebe je neiscrpno vrelo. Uvijek se ima nešto za dati. Siromašan čovjek je onaj koji nema ništa za dati jer ono što ima njemu treba. Vjera je blagoslov za onoga tko ju ima. Nikad sam. Nikad napušten. Nikad bez apsolutnog povjerenja. S vjerom se mogu pomicati planine. Ako se hoće. I svaki dan se mogu događati čuda. Jer je život čudesan. Dar. Ništa se ne mora. Ne mora se biti ni glup pa uporno plivati uz struju, besciljno i bezrazložno prkositi vremenu, u prazno dokazivati svoju jedinstvenost. U gluposti. Slobodan možeš biti i u zatvoru. A zatvorenik ‘na slobodi’ pod uzništvom svojih želja. Opijeni vremenom, postojanjem i brojenjem Drugih koji umiru Svoje vrijeme gubimo I ne bismo stali ni kad bismo… Čitaj više »
Od svih tih vasarskih iluzionista, najbolji i najuspjesniji su Balkanski politicari. Sve fino obuceni ljudi, fino pricaju, mnogi i sa nekim skolama, “moralne vertikale”, a ono sibicari i varalice najgore vrste. Gledaju te u oci i prodaju, znate sto, pod bubrege. Kad samo slusam, nedavno smjenjene Hrvatske ministre, suza mi dodje, kako su ih jadne, ni krive ni duzne oklevetali, i kako oni taj stravicni, bezobzirni i naravno bezrazlozni pritisak, ne mogu vise trpiti. Jadni ljudi, srce mi se para zbog njih, i ovog nepravednog drustva, gdje covjeku broje vile i kuce. Eto, tjesi me cinjenica, da ih ceka mjesto u Saboru, gdje ce sjediti medju sebi slicnima, sve najboljim, najpostenijim i najmoralnijim Hrvatskim muzevima. U nekoj drugoj zemlji, cekao bi ih betonski kavez, i nedoumica, “dali cu dobiti 40 godina, ili ce biti njezni prema meni i dati mi 35”. Kad se samo sjetim prvog sastava Sabora, ljudi koje… Čitaj više »
Zec se uvijek izvlači iz rupe šešira.
Zato kU..rv.@. izvlači korist za sebe iz svoje rupe,
a političari izvlače korist za sebe iz rupa koje sami probuše u tuđim džepovima!