Ima Facebook svojih dobrih strana

S vremena na vrijeme zavirim na neke Facebook profile, tražeći poznate ljude koje nisam dugo vidio, provjeravajući nekada i jesu li živi.

Danas me tako moji „putevi i stranputice“ odvedoše do Facebook profila moje poznanice Vesne Mihajlović, Šamčanke, koju nakon rata srećem uglavnom na raznim promocijama knjiga ili sličnim manifestacijama. Ne poznajem je baš dobro, nismo toliko bliski, ali ono što znam o njoj je vrlo pozitivno. Zato sam odlučio malo bolje je upoznati gledajući šta stavlja na svoj profil, koje teme je zanimaju, jer to mnogo govori o osobi. Kad sam počeo pregledavati, shvatio sam ono što sam želio shvatiti, ali i saznao nešto novo. Ističem samo dvije njene zanimljive objave. Na jednoj, uz fotografiju vlasnika, napisano je i ovo:

Ovo je Dragan Đurić, vlasnik restorana “Stari začin”, u centru Beograda, na čijim vratima piše: “Ako ste gladni, nemate novaca, ovde uvek možete dobiti neki topli obrok. Platićete kad budete imali, a i da ne platite, niko ne zaslužuje da bude gladan. Vratimo veru u ljudskost!“

Za ovaj restoran i njegovog vlasnika nisam nikada do sada čuo, ali to i ne mora biti velika bruka za mene niti za čovječanstvo, mada ovakvom izjavom ne želim nimalo umanjiti veličinu Draganovog djela. Ali sljedeća informacija koju sam pročitao me baš iznenadila, jer sam vjerovao da se takve stvari moraju znati svuda u svijetu i osjećao sam se postiđenim što to nisam ranije znao. Prije nekoliko godina sam se tako iznenadio kad sam prvi puta čuo za Dianu Budisavljević, o čemu sam nešto napisao prije nego što je o njoj i planirano snimanje filma. Da ne prepričavam, evo šta sam to pročitao na Vesninom Fecebooku, što je bilo napisan ispod portreta Irene Sendler:

Ovo je Irena Sendler. Umrla je nedavno u 98. godini. U II. svjetskom ratu zatražila je da je pošalju u Varšavski geto kao majstora instalatera. Imala je za to izniman razlog. Znala je nacističke planove istrebljenja Židova, a ona je bila Poljakinja. Sakrivala je djecu u kutiju sa alatom, koja je bila smještena na zadnjoj strani kola, kao i u jednu vreću (za veću djecu). Na zadnjem dijelu kola bio je i njen pas koji je bio istreniran da laje kada bi je njemački vojnici kontrolirali pri ulasku i izlasku iz geta. Vojnike je ometao pas koji je lajanjem pokrivao eventualne dječje zvukove. Spasila je 2500 djece tako ih skrivajući. Kada su je zatvorili, nacisti su joj slomili ruke, noge i strašno su je mučili. Irena je sačuvala popis dječjih imena, koje je spasila iz geta, u jednom staklenom ćupu i zakopala iza jednog drveta u dnu vrta njene kuće. Poslije rata je pokušala pronaći sve roditelje spašene djece, da tako ujedini obitelji, ali većina ih je bila ugušena u plinskim komorama. Njihova djeca su smještena u mnoge obitelji ili su bila usvojena. Prošle je godine ona bila predložena za Nobelovu nagradu, ali ju je dobio Al Gore za njegov film o zagrijavanju planete. Zbog sjećanja na ovu junakinju, 63 godine kasnije, vrlo skromno sudjelujem u godišnjici njenog rođendana slanjem ove poruke. Nadam se da ćete i vi isto to napraviti. U nadi da će ovaj mail pročitati vise od 40 milijuna ljudi u cijelom svijetu, pridružite nam se šaljući ovu istinitu priču u svijet. A što se tiče Nobelove nagrade, ni ne treba joj. Ovakvi ljudi su nagrada našoj planeti. I zbog ovakvih ljudi se podsjećamo da smo ipak ljudi. Hvala ovoj legendi, kapa do poda!

Eto, nakon što sam pročitao to što sam pročitao, nimalo se ne kajem što sam zavirio u ono što Vesna objavljuje. Nju sam malo bolje upoznao, a saznao sam i nešto novo. Usput sam pomislio kako bi bilo dobro da i ostali čitatelji, koji ovo već nisu saznali, čuju za ove divne ljude.

Hvala ti, Vesna!