Imamo li dovoljno vremena?

Nema me neko vrijeme na ovom portalu. Možda to neki nisu ni primijetili, ali ima i onih koji se raspituju gdje sam. Imam li zdravstvenih problema? Jesam li pao u nemilost urednika? Jesam li se prezasitio pisanja?

Nije ništa od toga u pitanju. Jednostavno, ne stižem fizički. Naišao je period u kom se ni naspavati čestito ne stižem. Nemam vremena. Evo, ovim putem želim samo to reći, da ne bude nesporazuma.

I onda, kada to kažem, razmišljam – je li sve baš tako? Istina je, prvo me sestrina smrt malo izbacila iz takta. Potrošio sam nekoliko dana odlazeći na sahranu, a onda su mi misli bile negdje izvan kreativnih polja na kojima rastu i ideje i volja za pisanjem. Potom je došlo ljepše vrijeme, stvoreno za građevinske radove, a to je prilika da ponovo pomognem sinu oko daljnjih radova na gradnji kuće. Gotovo sve slobodno vrijeme, pa i ono koje sam koristio za pisanje, provodim tamo. Vikendima jedva čekam da svane da idem raditi, a i u neke radne dane poslije posla navratim obaviti manje poslove ili pripremiti što mi treba za kasnije. Nisam ni slutio da ću neke poslove ikada znati uraditi kako treba, ali kad postoji volja i kad se „uhvati u kolo“, valja ga odigrati do kraja.

Dakle, jesam li za sada zapostavio pisanje zato što nemam vremena? Zar nemam vremena isto onoliko koliko sam ga imao i do sada? U stvari ja sam tako samo promijenio prioritete u njegovom trošenju. Do sad bih za vikend prvo ispisao tekstove, a onda odlazio raditi na gradilište. Činio sam tako jer sam smatrao da trebam dati svoj doprinos i za druge. Činio sam to i zato što mi pisanje čini uživanje, a mislio sam da imam pravo ponekada i uživati. Smatrao sam i da ovaj portal, ovakav kakav je bio zamišljen i kakav jest, treba podržati i postaviti ga na noge, biti mu vjetar u leđa. Pisanje za portal sam stavio na visoko mjesto svojih prioriteta. To je bila moja odluka, i ni sada se zbog toga ne kajem, naprotiv.

Ali sad je došlo vrijeme kad mislim da trebam dati veću podršku sinu. Mogu mu puno pomoći baš na ovaj način na koji to činim, i to je opet moja odluka. Jesu li mi odluke uvijek ispravne ili nisu – eh, ko bi to znao!? Ali sad ću neko vrijeme raditi ovako kako sam počeo. Do kada – vidjet ću. U međuvremenu, koliko stignem, i napisat ću ponešto. Možda neredovno, u nepravilnim razmacima. Sada se tako uklapam u vrijeme koje mi je na raspolaganju. Sutra odlazim u Bosnu i tamo ću provesti neko vrijeme.

I šta zaključujemo na kraju, jesam li zapostavio pisanje zbog nedostatka vremena ili nečega drugoga? Koliko je istine u tome kad kažemo da za nešto nemam o vremena? Ne možemo posjetiti prijatelje – nemamo vremena. Ne možemo pomoći roditeljima – ne stižemo. Ne stižemo otići na djetetovu utakmicu – imali smo važan sastanak. Uvijek se opravdavamo vremenom, a vremena nam je dostupno uvijek isto. Dan, mjesec i godina ne mijenjaju svoju dužinu. Pitanje je samo kako mi slažemo svoju listu prioriteta, šta stavljamo na prvo mjesto na svom spisku obaveza. Tako ljubitelji pecanja uvijek nađu vremena za ribolov, rekreativci za trening, navijači za utakmice, i tako dalje.

Da, gospodari svoga vremena smo ipak mi sami. Neki ga iskoriste tako da im ga ostane na pretek i ne znaju šta bi s njim. A neki, u koje spadam i ja, naprosto nisu dorasli tom složenom zadatku i uvijek potroše vremena više nego što ga imaju.