INTERVJU – Goran Šarić: “Na Balkanu se razvila prva europska civilizacija”

Goran Šarić, katolički povjesničar i teolog, u fokus javnosti dospio je nakon što je u medijima iznio teze da su Slaveni Indijanci Europe, da se na Balkanu razvila prva europska civilizacija i da se veza  između te civilizacije, preko vremena Ilira može pratiti do današnjih stanovnika Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Na ključna pitanja naše povijesti odgovara na temelju dugogodišnjih istraživanja arhiva od Vatikana, preko Beča i Dubrovnika. Našu prošlost rekonstruira pomoću nekoliko stotina različitih izvora i koristeći preko 20 znanstvenih disciplina.

Zbog čega sve pada teorija o dolasku Hrvata u 7. stoljeću na ove prostore?

Goran Šarić: Zbog toga što su istraživanja iz dvadesetak znanstvenih disciplina neovisno jedna o drugoj jasno dokazala da u 7. stoljeću nije bilo seobe. I bez da znamo za najnovije znanstvena otkrića, dovoljno je samo malo zdrave logike da se ospori doseljavanje Slavena. Postoje dvije mogućnosti. Da su dolazili u malim grupama ili da je došla velika masa. Ako su dolazili u malim grupama od nekoliko tisuća ljudi  koje bi osvojile neki grad, recimo Sisak, onda bi se svi okolni gradovi oko Siska digli, rođaci i sunarodnjaci pokorenih stanovnika Siska bi protjerali i pobili te navodne slavenske osvajače. Ako su dolazili u velikim skupinama, po nekoliko stotina tisuća ljudi, gdje su arheološki tragovi doseljavanja, gdje su zapisi o velikim bitkama, a prije svega gdje su motivi? Što bi moglo natjerati nekoliko stotina tisuća Slavena da napuste plodnu zemlju Ukrajine i dođu na šrktu dalmatinsku zemlju? Možda  glad ili napad nekog drugog naroda, ali da bi se takav put od nekoliko mjeseci i tisuća kilometara prešao, potrebne su ogromne zalihe hrane, tegleće stoke, konja i kola, a narod koji ima toliko hrane i stoke, nije gladan i ima dovoljno sredstava da formira vojsku ili je unajmi. Da je neka vojna sila natjerala Slavena na seobu, to bi značilo da su Slaveni vojno inferiorni, a onda najednom ti vojno inferiorni Slaveni osvajaju pola svijeta, od istočne Njemačke do Sibira, od Finske do Jadrana i Grčke?! I koliko je Slavena živjelo iza Karpata, kad su navodno u tako kratkom vremenu naselili tolika nepragledna prostranstva?!

Još je krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, jedan od vodećih jugoslavenskih arheologa dr. Đuro Basler na temelju dugogodišnjih arheoloških istraživanja odbacivao ideju velike seobe Slavena. Najveći arheolog sa ovih prostora, pokojni profesor dr. Đorđe Janković ostao je bez profesorskog zvanja na fakultetu jer je javnost upoznao sa rezultatima svog cijeloživotnog rada. On je otrkio da su Slaveni živjeli na Balkanu i u vrijeme Rima.  Da su Slaveni na ovim prostorima i prije 7. stoljeća, tvrdi i vodeći svjetski ekspert za srednjovjekovnu povijest Slavena, dr. Florin Curta, profesor na Sveučilištu u Floridi. Današnja arheologija priznaje da je narod poznat kao Limiganti koji je od 1. stoljeća živio na području Vojvodine slavenskog porijekla. Također, prošle godine je kod Murske Sobote u Sloveniji nađene slavenska keramika, identična onoj u Ukrajini i Češkoj, dvijesto godina starija od navodne seobe Slavena, koja dokazuje da su Slaveni u Sloveniji živjeli daleko prije 7. stoljeća.

Osim arheoloških, ne postoje ni historiografski dokazi za seobu. Ne postoji niti jedno djelo nekog suvremenika navodnih seoba koji bi ih opisao. Da su se zaista dogodile takve tektonske promjene i seobe nezapamćenih razmjera, o njima bi tadašnji autori pisali. Ali nema ni jedne jedine riječi.  Upravo suprotno, centralni izvor za rekonstrukciju povijesti ranog srednjeg vijeka, “Anali franačkog kraljevstva” (Annales regni Francorum) spominje Srbe u Dalmaciji u 8. stoljeću, bez ikakve ideje da su oni tu stigli pedesetak godina ranije. U djelu “Čuda svetog Dimitrija” piše o prodoru Slavena u Soluna u 6. stoljeću, ali ne slavenskih došljaka, nego “naših slavenskih susjeda”. Ako su u 6. stoljeću Slaveni susjedi Soluncima, to znači da su i tada živjeli u Makedoniji i na Balkanu, kao i danas. Jordan, povjesničar i biskup iz Donje Mezije (današnja sjeverna Bugarska) 551. godine piše da Slaveni žive sve do Osijeka, opet, ne dajući nam nikakve naznake da su se tek doselili. Zbog toga su i vodeći povjesničari srednjovjekovne povijesti iz Hrvatske poput Nevena Budaka ili Srbije, pokojnog Tibora Živkovića odbacili ideju o nekoj masovnoj seobi Slavena.

Dr. Olga Oštrić, najveća hrvatska etnologijnja zaključila je da ne postoji ni jedan trag nekog velikog doseljavanja u fizičkoj i duhovoj baštini na ovim prostorima. Da su se Slaveni doselili na Balkan u 7. stoljeću, to bi ostalo i u usmenom predanju. Ali nikakve predaje ni kod Slavena, ni kod okolnih naroda o seobi Slavena nema, ali zato do danas postoje predaje u našem narodu o rimskim carevima, Trajanu sa kozjim ušima, Galeriju, caru govedaru, o mladićima koji idu u rimske legije. Posebno je zanimljiva predaja o Atili. I danas je u Istri Atila najomraženija ličnost sa kojom bake plaše svoje unuke. Atila je Istru poharao 441. godine, dvijesto godina prije navodnog dolaska Slavena. Odakle Istrijanima sjećanje na Atilu, ako nisu bili tamo? Na otoku Svecu, a i drugdje po Dalmaciji postoje predaje o Teuti, ilirskoj kraljici. Kako narod na Svecu zna za Teutu, ako su došli gotovo tisuću godina nakon njezine smrti? Čak i da zna, zašto bi im bila važna neka kraljica koja je poražena od Rima? Na otoku Mljetu i danas postoji predaja o apostolu Pavlu, a on sam u 15. glavi poslanice Rimljanima piše da je propovjedao u Iliriku.

Hipotezu o doseljavanju Slavena osporila su i saznanja iz antropologije, što mi je osobno potvrdio najveći  antropolog sa ovih prostora, akademik Srboljub Živanović, četrnaesti čovjek koji je doktorirao u SFRJ i ugledni britanski profesor, direktor “European Institute of Early Slavonic Studies” iz Londona. On je vršio forenzičke analize kostura od kamenog doba, pa sve do vremena Ilira i Rima, i nedvosmileno je utvrdio da se radi o ljudima koji su naši preci. Još od kamenog doba na lubanjama sa ovih prostora uočavamo proces brahikranizacije, odnosno kratoglavosti, lubanja se u kontinuitetu smanjuje. Taj proces bi svakako bio poremećen da se u 7. stoljeću ovdje doselilo nekoliko stotina tisuća došljaka.

Koja je to zajednička povijest Slavena i Balkana i od kada ona seže?

Goran Šarić: Zajednička povijest Slavena seže bar desetak tisuća godina u nazad, još od prve Europske, a možda i svjetske civilizacije, koje sa razvila na Dunavu. Tu su se prema svemu sudeći susrele dvije populacije ili dva plemena, mirnih panonskih ratara i ratobornih dinarskih stočara. Od kada su se stopile u jedan etnos, možemo govoriti o praslavenima i protoslavenskom jeziku. Najveći svjetski paleolingvist, prof. dr. Mario Alinei piše da su tehnološke inovacije u Podunavlju omogućile nagli demografski rast stanovništva i razvoj jezika i kulture. Alinei je ustvrdio da su Južni Slaveni bili originalni pokretači nove zemljoradničke revolucije, zanata, umjetnosti, religije, jezika i prvih urbanih kultura Europe, ovdje na Balkanu. Alineieve teze definitivno su potvrdila genetička istraživanja objavljena u prestižnom časopisu Nature, u drugom mjesecu 2018. Zaključak studije u kojoj je sudjelovalo i deset hrvatskih znanstvenika, a provedena je na 225 genoma izoliranih iz prapovijesnih koštanih ostataka s brojnih nalazišta širom Balkana, je da je prva civilizacija koja je imala razvijenu poljoprivredu, stočarstvo, obradu keramike, gradnju kuća i sjedilački način života u Europu stigla sa Balkana prije 8000 godina.

Nađeni su brojni lokaliteti Dunavske civilizacije, najstariji je Lepenski vir u Đerdapskoj klisuri, slijede Starčevo, Vinča i Blagotin u Srbiji, Vučedol i Danilo-Hvarska kultura u Hrvatskoj, Butmirska u Bosni i Hercegovini, Cakran-Dunavec u Sjevernoj Albaniji, itd. Bila je to briljantna civilizacija koja je svoje tragove ostavila od Alpa do Crnog Mora, od Ukrajine do Jadrana, a njezin epicetar je bio na Dunavu, nekoliko kilometara od današnjeg Beograda. Njezina dostignuća su nama na Balkanu gotovo potpuno nepoznata. U školama učimo o Sumeru, Akadu, Babilonu, Egiptu, Asiriji, Grčkoj i Rimu, ali ne i o Dunavskoj civilizaciji koja im je prethodila. Dr. Harold Harman, vodeći svjetski sumerolog i ekspert za drevne civilizacije u svojoj knjizi “Zagonetka dunavske civilizacije” piše da se prva civilizacija nije razvila u Sumeru, nego ovdje, na Balkanu. I zaista, prvi kotač sa osovinom ne nalazimo u Iraku, nego pored Ljubljane, prvu kuću na svijetu sa centralnim grijanjem kod Iloka, u Bapskoj, prvu peć za kruh i prvi urbanistički plan na svijetu u Blagotinu, prvi kalendar kod Smederevske Palanke, prvo topljenje rude u Srbiji i Bugarskoj, čak i prvo protopismo na brojnim lokalitetima po Srbiji i Rumunjskoj. Poznati američki lingvist dr. Shan Winn je na tom protopismu doktorirao. Kada su prije sto deset godina otkopali Vinču, arheolozi su mislili da je riječ o nekoj koloniji Grčke ili Rima, ali kada su stigli rezultati datiranja shvatili su da su Grčka i Rim nastali na razvalinama Dunavske, odnosno Vinčanske civilizacije.

Zašto u Sanskritu i Slavenskim jezicima imamo poriličan broj istih ili sličnih riječi?

Goran Šarić: Kraj Dunavske civilizacije, koja je tisućama godina živjela bez rata i sukoba bio je u krvi. Od 5. do 3. tisućljećja prije Krista, plemena sa istoka, preci današnjih zapadnjaka, odnosno protokelti i protogali, napadali su u nekoliko valova. Čini se da je posljednji udar koji je mušku populaciju stare Europe smanjio za 12 puta bio oko 2500 godina prije Krista. Drugim riječima, preci današnji zapadnjaka napravili su genocid u Europi nad praslavenima, jednako kao što su u Americi 4 tisuće godina kasnije istrijebili Indijance. I kako to obično biva, nije se cijeli narod otisnuo u seobe, već manje ratničke skupine muškaraca, naših predaka, tih praslavena, koje su bježale u vrhove Dinarskog lanca, na britanske otoke, a dio ih je krenuo prema Rusiji. U Rusiji su živjeli oko tisuću godina. Tada se događa erupcije Santorinija, koji se nalazi u Egejskom moru, oko 120 kilometara od Krete. Bila je to najveća vulkanska erupcija bar u pisanoj povijesti čovječanstva koja je izazvala velike klimatske promjene, oblak prašine prekrio je Sunce, propali su urodi sve do Kine. To je opet pokrenulo jedan dio praslavena, da iz Rusije krenu prema Indiji.

U Indiju su došli nekih 1600 godina prije Krista i to je u povijesti poznato kao provala Arijaca. Arijci su zapravo praslaveni. Iako su bili malobrojni, naoružani brončanim mačevima i brzim bojnim kolima uspjeli su lokalnom stanovništvu Indije, tamnoputim Dravidima nametnuli svoju vlast i kastinski sustav. Danas oko 100 milijuna Indijaca, pripadnika najviših kasti, uglavnom plavih očiju i svijetle kože pripada genetskoj grupaciji R1a koja je karakteristična isključivo za Slavene i slavenske krajeve. Jezik tih osvajača bio je protoslavenski, u Indiji nazvan sanskrt. Na njemu su pisani sveti tekstovi hinduizma, Vede. Već sama riječ vede usko je povezana sa slavenskim jezicima, na sakskritu ona znači znanje ili učenje, a kod nas uvidjeti znači shvatiti ili znati, na čakavskom narječju navaditi znači naučiti, a povedati znači govoriti. Nakon Indije osvojili su Iran (Airan=zemlja Arijevaca) i Tursku i onda se opet vratili na Balkan.

Prema lingvistima na svakih 500 godina fond jednog jezika se promjeni oko 7 posto. Naši preci su prema genetičkim istraživanjima prije 4500 godina napustili Balkan, a prije 3600 godina su provalili u Indiju. U 3600 godina bi sličnost između sanskrta i hrvatsko-srpskog trebala biti oko 61 posto, ali kad dodamo još tisuću godina, jer su u Indiju došli tisuću godina nakon napuštanja Balkana,  to je sličnost od oko 46 posto. I upravo to nam potvrđuju lingvističke komparativne analize sanskrta i hrvatsko-srpskog, danas je sličnost ta dva jezika nešto više od 40 posto.  Ovo je lijep primjer kako interdisciplinarni pristup daje rezultate. Imamo dvije neovisne potvrde, lingvistika potvrđuje genetiku, odnosno genetika lingvistiku.

Tko su to bili Iliri i imaju li ikakve veze sa Slavenima?

Goran Šarić: Sada smo rekonstruirali put jednog djela naših predaka koji je krenuo sa Balkana prije 4500 godina, da bi se prije 3300 godina na Balkan vratili. Oni koji su na Balkanu ostali, postepeno su se spuštali sa dinarskih planina i u drugom tisućljeću prije Krista podizali svoja naselja  i obrambene tvrđave, poznate kao gradine. I danas možemo naći ostatke njihovih sjajnih megalitskih gradova, Nedinuma, Sidrone, Ansiuma, Aserije i Varvarije u Dalmaciji, Daorsona, Zvonigrada, Studenaca,  Martinović gomile i Mokrog u Hercegovini, Meduna u Crnoj Gori…  Mnoge građevine još leže neotkopane i zaboravljene, poput misteriozne kamene ceste od Splita do Brača, koja se danas cijela nalazi pod morem. Zahvaljujući privatnoj donaciji, 2014. je otkriven i istražen podvodni grad u Pašmanskom kanalu kod Zadra. Iako su arheolozi grad datirali na 500 god. prije Krista, analiza ugljikom, c-14 drvenih artefakata pokazala je da je grad tisuću godina stariji. Nastao je proširivanjem plaže. Kakva je to civilizacija koja je gradila nasipavanjem obale? Baš te drvene pregrade kojim su proširili plažu, su ostale sačuvane i one su nam otkrile starost. I uvijek su najstariji slojevi megalita, velikih kamenih blokova teži, veći i složeniji nego kasnija rimska gradnja. Prema tome, to svakako ne mogu biti građevine primitivnih pastira i nomada, nego domišljatih arhitekata. To su potvrdila i istraživanja arheologa dr. Dinka Radića i dr. Igora Brozića u grobu kod iliriske gradine Kopila na Korčuli koja su pokazala da su Iliri bili superiorni u odnosu na Grke. Međutim, 280. prije Krista Kelti su provalili na Balkan i prodrli sve do unutrašnjosti Grčke. To je oslabilo ilirsku civilizaciju, koja će se nakon rata sa Keltima, idućih 250 godina boriti protiv Rima, koji ih je konačno od 6. do 9. godine nove ere pokorio, ali ipak im dajući građansko pravo.

Taj narod sebe nikad nije zvao Ilirima, Iliri su samo jedno malo pleme sa područja današnjeg crnogorskog i albanskog primorja, koje je s vremenom kod rimskih autora postalo skupni naziv i za područje Balkana – Ilirik, i za narod Balkana – Iliri. Kako su se oni sami nazivali, ne znamo, ali znamo dosta o njihovom načinu života, običajima, kulturi. I ta saznanja nam nedvosmisleno dokazuju da se radi o našim direktnim precima. Prema najvećem engleskom stručnjaku za Ilire, dr. Johnu Wilkesu Iliri su imali iste ceste, kuće i ognjišta kao i slavensko stanovništvo nakon 7. vijeka, na isti način su palili vatru kresanjem kamenjem. Kod Bihaća je nađen srednjovjekovni  kalupa za pečenje hljeba identičan onome kojeg su u antici upotrebljavalili Iliri. Imali su sti način lijevanja metalnih predmeta i izrade keremike kao i južni Slaveni nakon 7. stoljeća. I kod Ilira i kod južnih Slavena u kontinuitetu nalazimo istu numerički sistem i simboliku – svastike, križeve, drvo života, ukrase sa prevladavanjem geometrijskih motiva, isti način izrade tih ukrasa. Također, odjeća i obuča je ista kod Ilira i kod južnih Slavena – kožni opanci, šubare, kratki haljetak, vunene hlače sa pojasom, marame za glavu, ogrtač od krzna ili sukna, lička kapa koja se do danas zadržala u Lici, Crnoj Gori i djelu Makedonije, prisutna je još u vrijeme ilirskog plemena Japoda koje je živjelo u Lici. Tetoviranja Ilira, zadržao se do 20. stoljeća u Bosni i djelovima Srbije. Nebrojni su identični običaji Ilira i južnih Slavena – od slave, preko istog načina pokapanja i gradnje grobova, plesova i kola, frule, načina pjevanja ojkanjem, itd. Na otoku Pagu se do danas zadržao običaj ponovne raspodjele zemlje nakon određenog broja godina, koje je ilirsko društvo prakticiralo još prije dolaska Rimljana. Širom Balkana nalazimo brojne ilirske toponime za koje je jasno da dolaze iz slavenskog jezika kao što su Bila Zora, Crevena, Promina ili Promjena, Trsatika ili Trstika, Knin, Istra, Dunav, Sava, Drava, Morava… Najčešće ilirsko ime u antičkoj Hercegovini je Ande, a danas Ante,  ilirska imena Desa ili Dasa, Bata, Tato, neodoljivo podsjećaju na ista takva imena kod južnih Slavena… Mnoga plemena zabilježena u antičkim izvorima poput Svačića, Terzića ili Srdoča do danas žive na Balkanu, neki čak na istim lokacijama gdje su ih zabilježili antički autori. Tako Deretići do danas žive u Hercegovini, Čeranići u Crnoj Gori u Dubrovskom, Labovići prema Albaniji, a sve njih na istim mjestima spominju grčki i rimski pisci.

Meni je najdraži dokaz u prilog teze da su Iliri preci južnih Slavena magija. Na Balkanu postoje dvije magijske tradicije, obje još iz antičkog vremena. Poznato je da se u magiju ulazi samo incijacijom. Balkanske vještice, šamani i druidi, nikad ne bi inicirale neke došljake koji su im u 7. stoljeću navodno poharali domovinu i pobili njihovu djecu, unuke, braću… Iz svega navedenog moguć je samo jedan zaključak: Iliri su južni Slaveni.

Koje su to duhovne vrijednosti imali drevni žitelji ovoga prostora i kako su gledali na svijet, svemir i prirodu?

Goran Šarić: Za razliku od Zapada koji poznaje samo pravila, zakone, legalizam i birokraciju, koji sve sagledava parcijalno i čija paradigma je vječna borba za resurse, pljačka i otimanje, Vinča je na svijet gledala kao na cijelinu, haromoniju i simbiozu. U toj Dunavskoj, vinčanskoj civilizaciji sve je bilo povezano, čak i prividne suprotnosti. Svaka se pojava odražavala u drugoj pojavi, a čovjek je bio mjesto susreta mikro i makro kozmosa.  Prema prirodi nisu imali eksplatatorski odnos, već duboko poštovanje. I svoje građevine gradili su tek neznatnim intervencijama u okoliš, u već postojeće brdno prikladnog oblika.

Vinča je slavila ljubav i život koje je utjelovila u kultu velike Boginje majke, koja stvara iz same sebe, stvara život i razara ga, Boginje koja je jedna i mnoštvo. Vinčansko društvo iako matrijahalno, živjelo je u skladnoj koegzistenciji spolova, bez rata, robova i sukoba, razvijajući paralelno i duhovnost i tehnologiju.

Kult boginje majke slavili su narodi čitavog Mediterana, poznata je pod raznim imenima Gea, Artemida, Dijana, Selena, Serbona, Kibela, Kubaba, Tiamat, Ištar, Astarta, a u kršćanstvu je njezine atribute preuzela Blažena Djevica Marija. U Efezu je 431. godine Kršćanska crkva Mariju proglasila bogorodicom, djelom iz zbog velikog pritiska stanovnika Efeza, gdje je bio najveći hram Artemide. Tako su posredno, vjerovanja, kultovi i običaji drevnih Vinčanaca preko grčke i rimske mitologije ušli u kršćanstvo, a na Balkanu se nikad nisu ni gasili, u vrijeme stvaranja svetosavlja stopili su se sa kršćanstvom, a njihove tragove možemo naći i u pučkom katoličanstvu u Hrvatskoj.

U novije vrijeme koji su to zapadni centri moći bacili oko na Balkan i služe se krilaticom zavadi pa vladaj?

Goran Šarić: 1913. godine Beč je spremao napad na Srbiju, a general Oscar Potiorek, guverner Bosne i Hercegovine pisao je ministru Bilinskom da je najnužnije okrenuti Zagreb protiv Beograda, kako bi austro-ugarska dominacija nad Balkanom uspijela. Beč i Berlin u 19. stoljeću imali su plan osvajanja Soluna, izlaska na topla mora i gradnje pruge Berlin-Bagdad koja je trebala omogućiti dopremanje sirovina sa bliskog istoka. Ta se politika njemačke ekspanzije na slavenske zemlje nazivala “Drang nach osten” , prodor na istok. Hitler je to preuzeo kao jedan od glavnih ciljeva svoje politike, nazivajući je “lebensraum”, što znači životni prostor. U Main Kampfu pisao je da Njemci moraju svoj životni prostor osvojiti u slavenskim zemljama. Austro-Ugarska bila je između ostalog i glavna zaštitnica katolicizma i zajedno sa Vatikanom radila je na stvaranju novih nacija. Taj plan kasnije je do kraja sproveo Josip Broz, po bečkom principu napravio je nekoliko malih državica i nacije koje su sve međusobno u tenziji, a on, kao crveni Habsburg vlada svima njima. Naravno da ništa u svijetu, pa tako ni kod nas ne prolazi ni bez Britanaca, koji uvijek negdje iz pozadine vuku sve konce. Mahatma Gandi kaže da ako vidimo dvije ribe da se svađaju na dnu oceana, znamo da su Britanci negdje u blizini.

Britanska politika bila je” Balance of power” ili ravnoteža moći – ne dozvoliti ni jednoj kontinentalnoj sili da postane dovoljno jaka da ih ugrozi. Najveći neprijatelj bila im je Rusija kojoj su na sve načine pokušali onemogućiti direktnu vezu sa Jadranom. U tu svrhu stvorena je rumunjska nacija,  na romanskoj, a ne svojoj prirodnoj slavenskoj osnovi, a kasnije i Albanija, od heterogenih plemena, koja nisu imala ni zajednički jezik, ni pismo, ni vjeru, ni etničku svijest, ali ih je ujedinjavala mržnja prema Srbima, Slavenima i prije svega crnogorskim Vasojevićima.  Tu su politiku kasnije preuzeli i Amerikanci, kao njihov mlađi, gluplji brat na sterodima, koji su 1918. na Jadranu, u Rijeci i Splitu izveli jednu od svojih prvih intervencija, kakve ćemo do danas gledati od Vijetnama, Iraka, do Afganistana, Libije i upravo sada Sirije. I nakon prvog i nakon drugog svijetskog rata cilj anglo-američke politike bio je stvaranje Jugoslavije kao kukavičjeg jajeta, anti-ruskog štita.  Danas taj proces poznajemo kao “Inicijativu tri mora” ili “Uspravnicu Baltik-Jadran” iza tih fraza skriva se zapravo anti-ruska osovina.

Koliko je realan po vama pokret panslavenizma kao protuteza Zapadu koji uništava sve pred sobom po pitanju materijalnog i duhovnog?

Goran Šarić: U današnje vrijeme svaki pristojan čovjek trebao bi se suprotstavljati Zapadu koji predvođen SAD-om i Nato paktom kao privatnom vojskom zapadnjačkih elita vrši agresije na zemlje koje žele ostati suverene i same raspolagati svojim resursima. Kada bi Rusija imala 300 vojnih baza po svijetu ili Kina, svi bi rekli da su okupirale svijet, ali holivudska propaganda usadila je u svijest velikog broja ljudi ideju da je normlano da Amerika ima stotine vojnih baza i da se njezini “nacionalni interesi” brane tisućama kilometara daleko od SAD-a.  Milijuni civila platili su cijenu američkih interesa, a prema njihovim političarima, recimo Medline Albright, mrtva djeca su “prihvatljiva cijena”. Zapad nije ubijao Indijance zato što ih je mrzio, nego zato što je htio njihove resurse. Danas je interes Zapada svjetska dominacija i nepresušni resursi Rusije i Sibira. Zato glavni ideolog američke politike Zbigniew Brzezinski, koji je prošle godine umro, ali nije umrla njegova ideologija, kaže da Rusiju treba podjeliti na bar tri države, a već spomenuta Medline Albright kaže kako ruska bogastva ne pripadaju samo Rusiji, već cijelom svijetu; čitaj zapadnjačkim elitama.

Nažalost, gdje god među Slavenima imamo katolike, imamo sukobe i ratove. Tako su katolički Poljaci umjesto da budu saveznik, najveći neprijatelj Rusiji. Zapad uvijek Slavene gura u ratove protiv Slavena. Povijest je pokazala da su slavenske zemlje nesposobne za bilo kakav panslavistički pokret ili zajednicu, ostaje nam samo nada da će slavenski narodi čuti riječi ako ne već svog proroka Mile Dupora sa Korčule, onda bar najvećeg američkog vidovnjaka Edgara Caysea koji je još prije više od 70 godina, kad su Hitlerove armije bile nadomak Moskve napisao da je Rusija nada svijeta. Jer, realno gledano, svi veliki pohodi Zapada imali su kao krajnji cilj Rusiju i uvijek su završavali isto, ruskim vojnicima u Parizu i Berlinu. Kad jednog dana ruski vojnici uđu u London i završe ovu farsu, hoćemo li biti na pravoj strani povijesti?

Koju literaturu bi ste preporučili početnicima za istraživanje povjesti ovih prostora i drevnih žitelja koji su ovdje obitavali?

Goran Šarić: U svojim istraživanjima koristim interdisciplinaran pristup, konzultiram otkrića preko dvadeset znanstvenih grana i disciplina. U historiografskim istraživanjima baziram se na izvornim dokumentima. Ono što bih čitateljima koji se zanimaju za ove teme preporučio, svakako su knjige izdavačke kuće “Pešić i sinovi” koja već više od 20 godina vrijedno radi i objavljuje najvažnije naslove vezane za našu drevnu povijest. Direktor te kuće je Vesna Pešić, koja je odrastala uz Picassa i Camusa, kćerka profesora Radivoja Pešića. On je bio čuveni paleolingvist koji je prvi u svijetu kategorizirao vinčansko protopismo. Uz njezina izdanja, preporučio bih i naše najstarije autore, od Vinka Pribojevića (Porijeklo i povijest Slavena), Mavra Orbinija (Kraljevstvo Slavena), Andrije Kačića Miošića (Razgovori ugodni naroda slovinskog), pa sve do Ivane Švaera (Ogledalo Ilirie iliti dogodovština Ilirah, za tim Slavinah, a najposle Horvatah i Serbljah zvanih) i Miloša Milojevića (Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i Austriji).  Od novijih knjiga tu su “Duhovno zaveštanje Vinče” Miroslava Mijanovića i “Danilski riton” Omera Raka. Za sebe volim reći da sam čovjek koji postavlja pitanja i pozivam sve one koji se interesiraju za ove teme da nikad ne prestanu postavljati pitanja, jer je pitanje “zašto” stvorilo Vinču i ljudsku civilizaciju.

Tko je Goran Šarić, pogledajte u Podcast Inkubatoru: