Danas mi se kolega ispričao. Nije to bila neka velika greška, veliki problem ili nepravda koju mi je učinio, ali on je djelovao tako iskreno ispričavajući se, da sam mu odmah oprostio.
No, ta njegova isprika je i promijenila, odnosno dogradila, moje mišljenje o njemu. Znam da često griješi, nekada neopravdano plane kada mu se ukazuje na greške i s mnogima dolazi u sukob. Ali danas je smogao snage da to prizna, da kaže da je do njega, da jednostavno nema koncentracije i da pored nabolje želje neke stvari ne može uraditi kako treba. Odlutaju mu misli i radi samo mehanički, a onda se ljuti sam na sebe, ne želeći ni sebi to priznati pa kad mu neko ukaže na grešku, on svoj bijes iskali na njemu. Onda me čak pitao za savjet – znam li mu predložiti nešto kako bi to mogao ispraviti?
Shvatio sam da je to neka vrsta bolesti, a imamo li pravo ljutiti se na nekoga zato što je bolestan? Svojom ljutnjom njemu ćemo samo odmoći, a ni sebi nećemo pomoći. Možda nam se u trenutku učini da nam je lakše kada mu „skrešemo sve u brk“, ali to nije istina. Mi smo tako upravo stvorili mogućnost za još češće slične frustracije sebi, a i takvom kolegi smo pogoršali stanje.
Velika stvar je kad je neko sposoban i spreman ispričati se. Izviniti. Priznati grešku. Za to treba biti jak, to nije slabost. Prisjetimo se samo koliko smo mi puta pogriješili, a da to nismo priznali. Malo je ljudi koji su uvijek, bespogovorno spremni priznati grešku. Neki to urade kasnije, kad se priberu, a neki nikada.
Ali ni sve isprike nisu iste. Ovo što sam do sada napisao odnosi se na iskrene, ne na one koje su izrečene zbog straha od posljedica. I nije isto ispričati se nadređenom, moćnom, ili slabijem od sebe. Oni koji su spremni za svoju pogrešku ispričati se slabijem zaista su vrijedni poštovanja. Tim činom oni ne samo da ne gube, padaju i ispadaju mali u očima drugih, oni se time uzdižu i postaju veliki. Jer da bi čovjek bio veliki, treba biti mali. Samo mali ljudi su istinski velikani.
Lijep tekst.
Jos jedan veliki aplauz za Ivu.
Moglo bi bit, da je lakše umrit, nego ljudima reć, oprosti.
Giboni.
Blues me je pretekao, priznajem – pa ja sam samo mali, ali ipak moram da napisem ono sto sam vec i pomislio citajuci tvoj tekst Ivo:
Gibboni je prvi koji bi se slozio sa tobom a ja sigurni drugi, ne samo zbog Gibboni-ja.
Opet dobar tekst!
Podsjeti me ovaj tekst na jednog kolegu koji je svoju demagogiju maskirao izvinjenjima unaprijed. Kada sam dosao raditi u jednu bolnicu na zapadu na kirurgiju, iako sam vec bio specijalista imao sam tretman obicnog lijecnika. I tada mi taj kolega pri operaciji rece da mi se unaprijed izvinjava, ako me ikad u buducnosti povrijedi svojom vikom i predbacivanjima. Eto, on ne moze da se suzdrzi ako operacija ne ide najbolje. Ja mu se na to samo osmijehnuh i rekoh, nema problema, i ja se vama izvinjavam, ako na vasu viku na mene uzvratim istom mjerom. Nije se nikad vise usudio ni da me porijeko pogleda.