Istinska ravnopravnost

Pitanje ravnopravnosti među ljudima postoji od kad postoji i čovjek. Stalno se pokušava naći neka formula koja bi nam izračunala prave mjere ravnopravnosti, ali nikako da se pronađe.

Svako vrijeme ima neke svoje aršine kojima mjeri stupanj ravnopravnosti. Svaki narod, religija, država; svako selo ili bilo kakva zajednica imaju svoje kriterije za izračun ravnopravnosti. Načelno, svi su za ravnopravnost. Samo što tu riječ različito tumače, i često je nešto za neke izraz ravnopravnosti, a za druge to isto izraz diskriminacije.

Evo, danas čitam rečenicu jednog političara: „Izvanredno je važno da imamo zdravstvenu zaštitu koja bi bila zajamčena svakom muškarcu, ženi i djetetu”. Očito je da ovaj političar, a vjerujem i mnogi koji ga slušaju ili čitaju ovo, smatraju kako je riječ o pravom pravedniku, koji pokušava dati jednaka prava i muškima, i ženskima, i djeci. Da je rekao samo „svakoj osobi“, što bi podrazumijevalo i muške i ženske i djecu, to ne bi zvučalo tako jasno, nedvosmisleno, ravnopravno.

Međutim, je li to zaista tako? Kad bolje razmislimo, čini se da bi „ravnopravnije“ bilo reći „svakoj osobi“, jer to znači baš to što je i rečeno. A kad se od osoba naglasi da se to odnosi na muške, ženske i djecu, zar ne bi trebalo naglasiti da se odnosi i na crne, bijele, žute, miješane…? Zar ne treba reći da se misli na one iz Amerike, Europe, Azije….? Na kršćane, budite, muslimane…? I tako bi se mogli nabrajati ljudi (i žene, i djeca…) po mnogim kriterijima, a da to u stvarnosti ne bi ni najmanje promijenilo stvarno stanje ravnopravnosti. Zar ne bi bilo jednostavnije obratiti se „svakoj osobi“ nego te osobe dijeliti po nekim kriterijima kako bi se  dijeljenjem pokazalo da su nedjeljive ako su ravnopravne?

Tamo gdje se najviše priča o ravnopravnosti, obično ima i najviše licemjerja u toj priči. Političke stranke koje imaju programe pune ravnopravnosti često nemaju u praksi ni blizu zastupljenost u svojim kadrovima žena, stranaca, marginaliziranih osoba, manjinaca, siromašnih i tako dalje. I ako ih ima, oni imaju manje zarade, na nižim su položajima i pripadnici su drugoga reda u toj zajednici. I sami neki čelnici takvih stranaka zlostavljaju vlastitu djecu, podčinjene i sve slabije nad kojima mogu pokazati svoju moć. I šta imamo od toga što neko takav kaže da poštuje svakog muškarca, ženu i dijete?

Kao da se dešava nešto neobično – sve više je priče o ravnopravnosti, a sve manje je ravnopravnosti u stvarnom životu. Sve više je priče o slobodi, a sve manje je slobode. Sve diskriminacije se pokušavaju sakriti iza jalovih priča o borbi protiv diskriminacije i priča o potrebi za većom ravnopravnošću sredstvima poput „svaki muškarac, žena i dijete“. (Hm, kako mogu znati misli li se ovdje na muško ili žensko dijete?!)