Zaustavili smo se na odmorištu, očito improviziranom od stare ceste koja je izgubila smisao probijanjem nove, s manjim serpentinama pri spuštanju. Uokolo tragovi svih onih koji su se zaustavili prije nas i koje nitko nije vidio, sasvim dovoljno vremena za odbaciti smeće, plastične boce. Ono što nitko nije vidio, nije se ni dogodilo…i tako bi i bilo da nije tragova. Ne samo onih o stanju ljudske svijesti u prvim desetljećima 21. stoljeća (pojedinac odgovara sam za sebe, a država mora brinuti o svemu ostalom), već i o stanju komunalnih službi, njihovom dosegu, motivaciji, točnije – stanju države koja već šest godina hvata korak s ostalim članicama Europske Unije.
Odbačene plastične boce, najlonske vrećice tek su civilizacijski kolorit svakog odmorišta. Ono što je ovo odmorište dozivalo u veličanstvenost bio je pogled: u daljini more i po njemu posloženi Kornati pa Pašman, malo bliže Pakoštane, ispred njih zeleno Vransko jezero kao kontrast morskoj modrini, ispred jezera Vrana, a u Vrani dva zdanja koja se ističu – jedno bijelo i obnovljeno, drugo kameno sivo i u ruševnom stanju.
Idemo dolje! Stanemo kraj onog bijelog kamenog zdanja, širom otvorena vrata pozivala su nas da uđemo. Maškovića Han, hotel s pripadajućim zvjezdicama. Nismo trebali nagađati kako je taj Han izgledao nekad, učinjeni zahvati tek su nadogradili postojeće koje je preživjelo 400 godina od svoje gradnje. Novcem EU, entuzijazmom i znanjem restauratora dovršeno je ono što Jusuf Mašković nije stigao dovršiti.
Dok smo razgledavali repliku katapulta (ma je, baš je ovako izgledao, kao i ove kamene kugle, kao da su sa sobom teglili toliko kamenja ili toliko klesara, sumjničavo dobacujem), miris kave nas je pozivao. Mora da je jeftina? Pa što da je skupa. Ako i jest, neka je. Zašto bi ova kava bila jeftinija od one na Stradunu!? S kavom upijamo i okus 400-godišnje povijesti koja isijava iz blještavog kamena, klesanog u davnini.
Maškovića Han, kažu povjesničari umjetnosti je najznačajniji spomenik osmanske arhitekture u Hrvatskoj, istovremeno i zemljopisno najzapadniji. Stoljećima naizgled ruševno zdanje, u stvarnosti nedovršeno je čudom preživjelo. Zadnjih pedesetak godina je u njemu živjela jedna obitelj, po tko zna kojim propisima useljena. Onda se netko sjetio, rekonstruirao izvorne nacrte Hana, složio projekt i u par godina od Maškovića Hana napravio hotel, jedinstven kako samo jedinstvenost konkretne povijesti može biti.
A Vrana je doista bila jedinstvena u svojoj povijesti. Kako se klatno hegemonije premještalo s jedne strane na drugu, tako je i Vrana kao međaš između Mletačke Republike i Osmanskog carstva prelazila iz ruku jednih u ruke drugih.
Na spomenutom odmorištu, godine 1537. zaustavio se i Gazi Husrev beg, osmanlijski vojskovođa. Nije mogao vidjeti Maškovića Han jer ga tad nije ni bilo, zato je vidio utvrdu mletačkog grada, onu koja je danas razrušena, zarasla u kupini i čeka na obnovu. Gazi Husrev beg je u ime Osmanskog carstva osvojio Vranu, kao i prethodno Karin, Benkovac, Perušić, Nadin, Velim. Većina življa je izbjegla. Neki na otoke (najviše na Murter), neki u Istru, a neki čak i u Veneciju. Granice Osmanskog carstva utvrđene 1540.g. takve će ostati slijedećih trideset godina, do kraja Ciparskog rata kojeg su Mlečani izgubili 1573. Odrazilo se to i na Vranu. Osmanlije su ucrtale nove granice carstva osvajanjem cjelokupnog distrikta Vrane te zadarskog zaleđa, uključujući utvrde Zemunik i Poličnik.
No, prije izgubljenog Ciparskog rata, dogodila se najveća pomorska bitka galija u povijesti – bitka kod Lepanta (današnji Navpaktosu u Grčkoj, na sjevernoj strani Korinstskog zaljeva). Bio je to sukob između kršćanske koalicije (Svete Lige) i Osmanske flote. „Kršćanska je flota brojila 214 galija (109 mletačkih galija i 6 mletačkih galijaca; 78 španjolskih galija, 12 papinskih, po tri malteške, savojske i genoveške galije), te 28 transportnih brodova. Glavni zapovjednik sjedinjene kršćanske flote bio je Don Juan Austrijski, polubrat španjolskog kralja Filipa II. Posade kršćanskoga brodovlja brojile su 80 000 ljudi, od kojih je bilo 30 000 vojnika te 50 000 mornara i veslača. Osmanlijska je flota brojila 221 galiju, 38 galijaca i 18 fusta, s ukupno 41 000 veslača, 13 000 mornara i 34 000 vojnika. Zapovjednik osmanlijske flote bio je Ali-paša; na lijevom krilu zapovijedao je Uluh-Ali (EulgAlija), a desnom stranom osmanlijskoga brodovlja ravnao je potkralj Egipta Mehmed Saulak (Široko). Konačni ishod bitke bio je katastrofalan za osmanlijsko ratno brodovlje i ljudstvo. Poginulo je 25 000 osmanlijskih vojnika i mornara (naspram 8 000 poginulih kršćana); zaplijenjeno je, nasukano ili je izgorjelo oko 175 osmanlijskih galija i 20 drugih brodova, a kršćani su izgubili 15 brodova. Zarobljeno je 15 000 protivničkih vojnika i mornara“.
U toj bitci su, kao dio mletačke prekomorske ratne flote, sudjelovale i ratne galije iz ovih gradova s istočne jadranske obale: iz Kopra (“Lav”, zapovjednik/soprakomit Ivan Dominik de Tacco), sa Cresa (“Sveti Nikola”, zapovjednik Nikola Dražić), s Krka (“Uskrsli Krist”, zapovjednik Ludovik Cikuta), s Raba (“Sveti Ivan”, zapovjednik Ivan Dominis), s Hvara (“Sv. Jeronim”, zapovjednik Ivan Balčić), iz Šibenika (“Sveti Juraj”, zapovjednik Krsto Lučić), iz Trogira (“Žena”, zapovjednik Ludovik Cipiko) te iz Kotora (“Sv. Tripun”, zapovjednik Jeronim Bisanti). U kršćanskoj je armadi, nadalje, sudjelovalo više od dvadeset dubrovačkih brodova – prijevoznika logističke potpore za članice Svete lige.
Standardne mletačke ratne galije bile su dugačke 42 m i široke 5,1 m (6,7 m s veslačkim okvirom), imale su gaz 1,7 m i nadvođe 1 m, a prazne su težile oko 140 tona. Galije većih dimenzija od redovnih galija zvale su se galijace. Bile su dugačke 70 m i 14 m široke te puno više od galija. Imale su 3-4 jarbola i 50 vesala. Vesla su bila duga i do 16 m, na svakom veslu bilo je 5-8 veslača. Na galijacama bilo je ukrcano do 300 mornara i vojnika. Glavna pokretačka snaga galijace bila su golema latinska jedra do tisuću m2 površine. S povoljnim vjetrom galijace su letjele morem. Njihovo najvažnije naoružanje bila je artiljerija. Teški topovi bili su na pramcu i krmi, a laki na kulama i između vesala. Takva galijaca imala je i do 1000 tona i do 1200 ljudi u sastavu cjelokupne posade. Glavna mletačka galijaca »San Lorenzo« u bitci kod Lepanta imala je 50 topova i 700 ljudi posade.
Ali kakve to veze ima s Vranom?
Na San Lorenzu je bio glavni zapovjednik Svete Lige Don Juan Austrijski, a na prvoj galiji do njega je bio admiral Ivan iz Vrane. Otac mu Marko se iselio iz Vrane za prvog turskog zauzimanja Vrane u Veneciju. Tamo je Ivan dospio do čina mletačkog admirala i kao takav imao prevažnu ulogu u Bitci kod Lepanta. Kao admiral je bio stacioniran isključivo na glavnom, zapovjednom brodu (na ratnoj galiji određenoj za vrhovnog vojnog zapovjednika, zvanoj Capitana ili Galera generalizia); nadređen je zapovjednicima svih drugih brodova u floti (soprakomitima), a po činu i zapovjednoj moći i odgovornosti iznad njega je samo vrhovni zapovjednik mora (Capo da Mar, Capitano Generale all’Armata Veneziana To je ovdje bio Sebastian Venier). Čin admirala mogao se steći tek nakon deset godina službe u ratnoj floti, a birala ga je prema strogim kriterijima mletačka magistratura Provveditori all’Armar između zapovjednika pojedinih brodova odnosno između soprakomita. Admiral je nadgledao i koordinirao položaj i kretanje sveukupnog brodovlja; u luci je rukovodio smještajem i privezom brodovlja, a u mirodopskim je uvjetima upravljao svim pojedinostima glede borbene pripravnosti posada, kao i glede popravka i opskrbe brodova. Kao jedan od vodećih mornaričkih časnika imao je plaću 72 dukata mjesečno.
Nakon pobjede u tom boju, Ivan je dao podignuti oltar u mletačkoj crkvi San Giuseppe, najvrjednije umjetničko djelo koje je jedan Hrvat narudžbom podario mletačkoj kulturnoj baštini. Tamo biva i pokopan on, kao i supruga mu Klara, kćer Medeja. Umire kao bogati i zaslužni mletački građanin.
No, povijest se nije odlučila u slučaju Vrane zadržati samo na Ivanu koji je postao admiralom najjače pomorske flote u dotadašnjoj povijesti. Imala je Vrana još podariti povijesti.
Dok je Ivanova supruga Klara brižno brinula o izvršenju njegove oporuke (u koju su bili uključeni mnoge donacije, od onih za udaju djevojaka iz siromašnijih obitelji hrvatskih iseljenika, mahom pomoraca do onih redovnicama samostana San Giuseppe u kojoj je danas Institut za nautiku Sebastiano Venier), u Vrani pod turskom vlašću se rodio Josip Mašković.
Otac mu je služio u Nadinu kod bega Ibrahima Bećiragića. Kao dijete sluge, i sam sluga Josip je bio bistro dijete, brinuo je o konjima, pronicljivo upijajući svijet oko sebe. Brzo je naučio turski jezik i pismo. Kad je njegov gospodar beg Ibrahim odlučio ići u Carigrad, poveo je sa sobom i Josipa, sad već Jusufa koji je shvatio da u njegovom slučaju nije više isplativo ostati kršćaninom dok se Otomansko carstvo čini vječnim i najmoćnijim na svijetu.
U Carigradu je Josip stupio u službu u jednom saraju, najprije kao drvosječa. Potom je postao vrtlar. Vjerojatno bi to i ostao da se sudbina nije poigrala, ne samo s njim, nego i sa samim sultanom Muratom IV. Taj sultan je uklonio sve moguće pretendente na tron, jedino je poštedio brata Ibrahima. Njega je dao zatočiti. Nije to bio zatvor tipa lanci, samica i nekakav podrum, već više otvorenog tipa, da mu je na oku.
Jusuf kao vrtlar pravio je Ibrahimu društvo, donosio mu voće, činio zatočeništvo podnošljivijim. Murat umire 1640. Josip, sad Jusuf ima već 26 godina, a onaj zatočeni Ibrahim postaje sultan. Odmah imenuje Jusufa za dvorskog oružara. Nakon toga je stupio u pomorsku službu i brzo napredovao. Za samo četiri godine Ibrahim ga imenuje za admirala osmanske flote. Već slijedeće godine ima priliku pokazati se u bitci s Mlečanima kod Krete (Kandijski ratovi). Naravno da ih je porazio i prisilio na predaju. Vraća se u Carigrad i ženi sultanovu rodicu Fatmu, a sultan mu daje na raspolaganje svoju rezidenciju.
U Vrani počinje graditi svoju rezidenciju za stare dane. Durak Begu, zapovjedniku Vrane šalje 16 000 reala, a kasnije i još 5000 dukata za gradnju hana na kojem je znalo raditi i po 500 ljudi. Međutim, te stare dane nikad nije dočekao. Veliki vezir Mehmed je uspio sa svojim spletkama i klevetama uvjeriti sultana da je Jusuf kriv za tko zna što. Nakon jedva godinu dana dijeljenja postelje sa sultanovom rodicom, sultan ga daje pogubiti 1646. Legenda kaže da je Ibrahim nekoliko minuta poslije izdavanja naredbe o pogubljenju zažalio zbog svoje odluke te rekao stražarima da puste Jusufa, ali su ovi već bili izvršili naredbu. Maškovića Han ostaje nedovršen sve do prije dvije godine, kad je novcem EU fondova dovršen po izvornim nacrtima.
Iznad hana su ruševine starog grada, nekoć sijelo templara, prvobitno dobro hrvatskih kraljeva koje je kralj Dmitar Zvonimir darovao Papi Grguru VII za njegove poslanike. Po ukinuću tog reda 1312.g, opet je templarski grad potpao pod vlast kraljevu. Ljudevit I ga je g. 1345 darovao redu ivanovaca. Godine 1343. pade Vrana pod vlast Ladislava Napuljskog koji je 1409. za 100 000 dukata proda zajedno s Dalmacijom Mlecima. A onda 1537. u Vrani počeše stolovati turski begovi.
Ništa od te povijesti se nije dalo naslutiti gledajući s vidikovca na Kornate, Pakoštane, Biograd. Niti dokučiti kako je to Vrana uspjela dati dva vrhunska zapovjednika pomorskih flota najmoćnijih sila tog vremena, Ivana iz Vrane kao Mletačkog admirala i Josipa (Jusufa) iz Vrane kao Kapudan pašu (admirala) Osmanskog carstva.
Maškovića Han je obnovljen. Hoće li biti obnovljen i templarski grad, stariji od ičega turskoga, teško je vjerovati.
Bio tamo više puta.
Lijepo je znati
Vrane fascinantno mjesto, lolacija…