Ivica Vanja Rorić je osnivač i vlasnik Izdavačke kuće Bosanska riječ iz Sarajeva. Od samog početka, kada se radilo iz njegovog stana, a magacin je bio garaža u kojoj su bile smještene i sve knjige i auto, ova firma je do danas narasla do jedne iz samog vrha među izdavačima u našoj zemlji, kako po broju knjiga koje je objavila tako i po broju onih koje su zauzele značajno mjesto na tržištu, prije svega u školama i bibliotekama.
Za samo nekoliko godina rada, u našem vremenu, prostoru i uvjetima u kojima se radi, objaviti na stotine naslova i dostići ovaj nivo, veliki je uspjeh. Kada se još ima u vidu da je to učinjeno bez podrške političkih faktora, bez kriminalne pozadine i sprege sa nečasnim ljudima, i bez stranih ili bilo kojih donacija, onda se slobodno može reći da je Ivica napravio pravi podvig stvorivši ovakvu firmu.
I prije ovog posla, Ivica je bio uspješan. Od djetinjstava, kada je bio odličan i primjeran učenik, do perioda kada je bio urednik i direktor Vesele sveske,, tada popularnog dječjeg lista u čitavoj Jugoslaviji; od perioda kada je bio suvlasnik Izdavačke kuće Drugari u Sarajevu i Das Bosnische Wort iz Njemačke pa sve do danas. Ali ovdje nam nije cilj pisati o toj vrsti njegove aktivnosti. Želimo ga predstaviti kao pisca, kao pjesnika. Da vam pokažemo zbog čega ga djeca toliko vole, zbog čega se prolomi takav vrisak oduševljenja u školi kada se učenicima kaže da će ih posjetiti ovaj pjesnik.
Među dječjim pjesnicima ima onih koji imaju mnogo napisanih pjesama, koji mnogo truda, vremena i sredstava ulažu u to da svoje pjesme unesu u škole, knjige, časopise, ali njihove pjeme nikako ne nalaze put do dječjeg srca. Oni pjevaju o slavuju, ali ne kao slavuj, kako je rekao jedan književni kritičar.
Ima i pjesnika koji se trude da se “spuste” na nivo djeteta i govore mu njegovim jezikom, ali ga djeca ipak prepoznaju, otkriju da ima “akcent” odrasloga, kao što jarići u bajci po šapi ipak prepoznaju vuka i ne prihvate ga kao majku. Ima i onih koji lošije pjesme poprave svojom vještom, glumačkom interpretacijom, pa su djeci prihvatljive samo dok ih pjesnik izgovara, a već sutradan ih se ne sjećaju. I, inače, mnogo je onih koji se trude da budu pjesnici, ali je malo onih koji to zaista jesu, koji se ne pretvaraju, koji se ne “spuštaju” niti “podižu” na dječji nivo, nego iz njih govori istinsko dijete, dijete koje zna izraziti sve ono što većina djece osjeća, ali ne umiju to reći na takav način. Jedan iz te grupe malobrojnih pjesnika je Ivica Vanja Rorić. On je svjestan da se djeca ne mogu prevariti i to i ne pokušava činiti. Govori iskreno, iz dječje duše, ali iz duše dobrog djeteta, radoznalog, veselog, pa, bogme, i mudrog! Za tugu ima vrlo malo mjesta, valjda tek toliko da se djeci pokaže da će i toga biti u životu, ali da sada trebaju biti vesela, da tugu ostave za kasnije, kada je više ne mognu nikako izbjeći.
No, čemu preduga priča? O tome kako Ivica piše pjesme najbolje ćete saznati ako neku od njih ovdje, odmah, podijelimo sa vama. Zavirimo u njegovu noviju knjigu Plavi vjetar:
Jedan cvijet, dva cvijeta
Jutros je u pet
došao na svijet
jedan mali cvijet
sa latica pet.
Rodio se cvijet –
sad je ljepši svijet!
Odmah drugog dana
došlo ih je pet,
a već trećeg dana
pedeset i pet!
Za pedeset pet
sad je ljepši svijet.
Niče cvijet po cvijet –
preplaviće svijet!
Ivica Vanja Roroć (1951, Foča kod Doboja) završio je Učiteljsku školu u Derventi i Filološki fakultet u Beogradu. Piše pjesme i priče. Prevodio je s makedonskog i slovenačkog. Objavio je knjige: Đački kalendar (1968), Enci menci na kamenci (sa Š. Ešićem), 1970, Eno die bubamara (1973), Priča do priče, pjesma do pjesme(1974), Svemirko traži sreću (1980), Dječak grli svijet (1980), Doživljaji miša Šiša (1980) i Drugari(sa T. Bjelkićem, Š. Ešićem, M. Odalovićem i D. Radulovićem), 1982, Čik dopuni, čik pogodi (sa Š. Ešićem), 1984, Pričaonica (sa Š. Ešićem), 1985, Dodir zavičaja (sa A. Musićem i Š. Ešićem, na švedskom i njemačkom), 1986, Vrbova grančica i Jelin osmijeh (1987), te više izbora iz proze i poezije.
Knjige su mu prevođene na makedonski (Vratete mi go detstvoto – Vratite mi djetinjstvo), slovenački (Poredni medvedek – Nevaljali medo) i njemački (Abenteuer der Maus Zaus – Doživljaji miša Šiša), a pojedine priče, pjesme iradio-igre za djecu na turski, albanski, poljski, mađarski, talijanski, njemački, češki i slovački. Autor je i antologije bosanskohercegovačke priče za djecu Nezavršena priča (1988).
Do 1992. godine živio je u Sarajevu, gdje je bio urednik dječijeg lista Vesela sveska i osnivač (zajedno sa Š. Ešićem) Izdavačke kuće Drugari. Ratni i poratni period proveo je u Njemačkoj, a sad ponovo živi i radi u Sarajevu, gdje ima izdavačku kuću Bosanska riječ, koja se specijalizirala za dječju književnost, udžbenike i školsku lektiru.
Da li se sjecate ove pjesme koju je izvodila grupa Iver i koja je jedno vrijeme bila hit na radio-stanicama širom Jugoslavije? Tu je pjesmu napisao Ivica.