Iz kupine u draču – Svijet oko nas je savršen, samo smo mi prečesto nesavršeni u njemu

Pitaš ga o nekomu, a on kaže – Je, napredovao je. Skočio iz kupine u draču! Odmah znaš sve, da se ništa promijenilo nije, da je čovjek i dalje u vrzinom kolu svojih problema. Ima li uopće razlike između pada u kupinu od onog u draču? I kupina i drača imaju bodlje, obje će te dobro izbosti i teško da će ti odjeća biti u istom stanju prije i poslije pada u kupinu. Ili draču.

Ipak nisu iste. Drača ima ravne bodlje, duge do dva centimetra, uredno idu od debljeg početka do tankog vrha. Uspiješ li zaobići bodlje, možeš uhvatiti draču i za granu na kojoj nema bodlji. S kupinom je drugačije. Njene bodlje su zakovrčane, sitnije i gušće raspoređene. Ima ih svugdje i ne možeš niti jedan njen dio uhvatiti golom rukom, a da na njemu nema bodlji. Poput udica su. A ti u kupini poput glupe ribe na suhom.

Čini se da je kupina opasnija i gora po posljedicama za one koji u nju upadnu. Možda.

Kupine rastu svugdje, tamo gdje ima ljudi, a naročito tamo gdje nema ljudi. Lukave su. Možeš ih vidjeti da rastu ispod zidova, na puteljcima. Možeš se zaplesti u njih. Ako si odlikaš, ne znači da si pametniji od kupine. To sam naučio jednog davnog pravog početka ljetnih praznika, a oni, kao što znamo počinju onog trena kad razrednik podijeli svjedodžbe, 30.lipnja.

Vraćao sam se iz škole, svjedodžba u jednoj ruci, pohvalnica u drugoj (svake godine su pohvalnice izgledale drugačije, jednom sa zelenim krugovima, druge godine s tamnoljubičastima). Grudi su mi se nadimale, ne od ponosa zbog uspjeha, nego od radosti koje se smiješe od ljeta preda mnom. Najprije smokve petrovke, pa onda idu višnje (nisu slatke poput trešanja, ali valja pričekati dok skroz ne sazru, onda su prave), u tom će i kukuruz (pa prženje na vatri), onda na more, kupanje, svakog dana igrati nogomet, barem po dvije-tri utakmice na male branke, pa će u kolovozu početi grožđe i obične smokve, što ono još…? Nešto mi je zapelo za nogu, najprije jednu pa drugu, svjedodžba odleti na jednu stranu, pohvalnica na drugu, a ja u slobodnom padu na zemlju. Dočekam se na ruke i nešto je napravilo kvrc. Prije nego sam uspio zajaukati, suze su počele frcati. Mora da sam slomio ruku. Pogledam i uf, na kupinu sam zaboravio!

Pola ljeta proveo s rukom u gipsu.  Nije gips na ruku dospio tek tako. Prije gipsa je valjalo otići kod Stipe Korina, njegov otac Kore je bio poznat kao onaj koji zna ‘namjestiti’ ruku, tako da je Stipe samo nastavio očev ‘zanat’. On mi je zavrtao ruku, dirao tamo gdje boli, rekao “nije slomljena, nije iščašena, možda je napukla”. To se vidjelo na rentgenu kasnije.

Kupina zna što je fotosinteza, ali joj nije stalo do tog da izraste u kakvo stablo, niti da sluša one koji se odmaraju u njenom hladu. Nema ni grane, ona je cijela samo grana. Lagana, ne pretjerano čvrsta, savitljiva. Gleda kako se domoći nekog jačeg grma, stabla i iskoristiti njegovu snagu za svoj rast pa se penje po tuđim granama. Njoj ne treba previše zemlje, ni previše minerala jer ne troši energiju na stablo, već isključivo na svoj rast. Egoistična i osvetoljubljiva, ne da se dirati. Nema li stabla ili grma u blizini, širit će se vlastitim izdancima. Svoju najdužu granu (od one dvije-tri koji niknu iz zemlje) će pružiti do prve namirisane hrane u zemlji i pretvoriti se u novi korijen, iz njega opet izrasti pa se protegnuti dalje. Tako se kupina širi i obuzima svoj plijen.
Među najdražim su joj zapuštane, napuštene, urušene kuće. Kad se jednom uvuče u njih, kad zagospodari nekadašnjim ljudskim domom, teško će je itko istjerati.

Sve zaraslo u korov, kupinu i draču…kažu kad žele opisati napuštane kuće i imanja.

Čini se da su čovjek i kupina prirodni neprijatelji. Nemoj paziti koji tjedan i evo već kupine, iznikle ispod zida, spremna svojim zakovrčanim bodljama isparati ti kožu i na njoj ostaviti tragove.

A onda, tamo negdje u kolovozu, dogodi se čudo! Uza sve pute, laze, sve ono što je kupinom obraslo, počne se najprije nešto crvenjeti pa crniti. Kupine! Slatke! Sočne! Još i još, ima ih još. Ono što je izgledalo kao korov, kao smetalo, neprijatelj, preobrazi se u voće. Nitko ga nije sadio, nitko se nije brinuo o njemu, nitko ga nikad nije zalio. Naraslo tamo gdje zemlje nema, tamo gdje ništa drugo nema volju rasti. Daje se ljudima, pticama, životinjama. Ne brane svoj plod nikakvim bodljama, slobodni su za branje.

Netko će od kupina napraviti sok, netko džem, netko će ih kombinirati s kolačima, sladoledom.

Sve se razotkriva u tom plodu. I zašto se kupina prostire na široko, zašto joj trebaju druge biljke, kako od mrve zemlje i puno Sunca stvoriti sočni plod, zašto se mora bodljama toliko vremena braniti…

Svijet oko nas je savršen, samo smo mi prečesto nesavršeni u njemu. Sudimo na prvu, odsječke gledamo kao cjelinu i propuštamo vidjeti ukupnost svijeta čiji smo dio.