Izgubljen dan?

Jučer sam se ujutro dobro „naoštrio“ za posao, obukao radno odijelo i krenuo kod sina uraditi neki posao koji sam već ranije planirao.

Umjesto planiranog posla, iskrslo je da treba uraditi nešto drugo pa smo sin i ja izašli u dvorište kako bismo vidjeli sve detalje i kako bismo bolje isplanirali kako i odakle početi. Naime, on sprema neko druženje u svom dvorištu i tu bi do tada trebalo napraviti dodatni prostor za bazen i još neke stvari koje treba postaviti.

Kroz priču o predstojećim radovima, skrenuli smo i na druge teme. Sunce je grijalo sve jače pa smo se, stojeći i hodajući po dvorištu, raspremili do pojasa. Onda smo sjeli i nastavili priču, a uskoro je supruga donijela osvježavajuće piće i na trenutak se i ona priključila razgovoru. Vrijeme je prolazilo u priči, a sve jasnije je postajalo da od današnjeg planiranog posla neće biti ništa. Do predvečerja smo samo sjedili i pričali i ne primijetivši da je sunce zašlo za oblake i da je postalo svježije. Tek kad smo počeli drhtati od hladnoće, obukli smo se, a onda uskoro i povukli u sigurnost unutrašnjosti kuće.

I tako, izgubismo jedan radni dan. Izgubljen dan? Hm?! Kad bolje razmislim, ne samo da nije izgubljen, nego je to jedan od korisnijih dana. Zar može biti izgubljeno vrijeme koje se provede u razgovoru sa svojim djetetom, ma koliko ono odraslo bilo? Naprotiv, izgubljeno je ono vrijeme koje ne koristimo za razgovor sa svojom djecom kada za to imamo priliku. Razgovor je nekada mnogo korisniji od materijalnih ili financijskih darova ili urađenih poslova. Blago onima koji razgovaraju!

Ovaj razgovor me samo naveo da i vama, dragi čitatelji, preporučim da što više razgovarate sa svojom djecom, s prijateljima, rodbinom, poznanicima. Ne samo da to nije izgubljeno vrijeme, nego naprotiv, to je vrlo korisno i nakon toga osjetit ćete se sretniji i vi i oni s kojima ste razgovarali.