Izmišljeni problem

Slučajno sam našao jednu crno-bijelu fotografiju nepoznate žene i ne znajući da ću tako nenadano samo napraviti sebi problem.

Dok sam izlazio iz auta na parkiralištu, vjetar mi je pod noge donio jednu staru, izgužvanu fotografiju formata koji se koristi za identifikacijsku dokumentaciju. Većina bi ljudi, možda, samo okrenula glavu i otišla svojim putem. Možda bi neko i uzeo fotografiju, pogledao je pa bacio, a ekološki osvješteniji bi možda pokupili taj komadić papira i odnijeli ga do prvog kontejnera za smeće.

No, ja sam, još uvijek sjedeći na sjedištu auta s nogama vani, uzeo fotografiju i zagledao se u nju. Na njoj je bila žena četrdesetih godina, očito mješanka s više bijelih nego crnih gena, s dugom, crnom kovrčavom kosom, ozbiljna izraza lica za koji nisam mogao odrediti krije li se iza njega briga ili tuga.

Odjednom sam, i dalje sjedeći, počeo postavljati sebi pitanja. Ko je ta osoba? Živi li tu negdje, ako je živa, jer ko zna, možda je to neka stara fotografija na kojoj je davno preminula osoba? Je li baš ona izgubila fotografiju ili neko kome ju je dala? I je li ju uopće dala ili se kod nekoga, ko zna kako, našla u posjedu? Da to nije nekim slučajem fotografija žene, majke, sestre, prijateljice ili po nekom drugom osnovu bliske osobe nekome od prognanika koji su pobjegli glavom bez obzira spašavajući život i od uspomena iz zavičaja imali samo par sitnica, a jedna od njih je bila i ova fotografija? Kroz glavu mi prolazi kako sam ja napuštao svoje ognjište sa samo nekoliko sitnica u ruksaku. Ili je to slika bivše ili sadašnje ljubavnice koju je neko krio? A možda je i namjerno bačena?

A onda se pojavilo pitanje – šta učiniti s tom fotografijom? Da je bacim i produžim dalje, nekako mi se činilo da je ostavljam bez ikakve šanse, da će biti trajno uništena. A šta ako je to jedina fotografija ove osobe, a nekome je mnogo važna? Ali, ako je i tako, kako ja mogu to znati i kako mogu naći onoga kome ju treba vratiti? Staviti je na neki oglas – ko to gleda i koja je šansa da pomogne? Da je ponesem sa sobom – za što će mi poslužiti, samo će mi smetati? Da je ostavim na neko vidno mjesto – vjerujem da bi i odatle ubrzo otišla u smeće. Bez prave ideje, ipak sam stavio fotografiju u džep i izašao obaviti posao zbog koga sam tu i došao.

Kad sam došao kući, još uvijek mi iz glave nisu izlazili ta slika i pitanje šta s njom učiniti. Posegnuo sam rukom u džep da je izvadim, ali tamo je nisam našao. Dobro sam pretražio i druge džepove, ali slici ni traga. Negdje je, po svoj prilici, ispala kad sam vadio ruku iz džepa.

Nešto razmišljam kako nekada niodčega sami sebi napravimo problem, i kako se nekada takav problem sam od sebe riješi. Neki ljudi su pravi majstori upravo za to – napraviti problem, pa ga onda rješavati. Samo nisam znao da sam i ja jedan od njih…