Ja, pa ja!

„Dok sam ja na čelu Vlade, to neće proći!“ „Moja djeca to nikada ne bi učinila!“ „Samo zahvaljujući meni, ta katastrofa je spriječena!“ Ovakvih izjava je napretek. Ja, pa ja.

Prije nekoliko dana pogledah jedan tekst o Ivici Osimu, legendarnom nogometašu i treneru, i jedan podnaslov mi se učini neprirodnim, ne ide uz Osima. On, koliko znam, nikada ne bi rekao baš tako. Podnaslov glasi: „Moji igrači su izašli čisti iz ratova devedesetih.“ Nikada nisam čuo od Osima da svojata igrače, mada ne bi bio nikakv grijeh da ih nazove svojima. Ali opet, ko zna… Uzeh da pročitam tekst do kraja i vidim da izjava izgleda ovako: „Vidite, ta generacija igrača koja je bila sa mnom u Italiji na Svjetskom prvenstvu uradila je nešto što nama ostalima u bivšoj Jugoslaviji nije uspjelo. Ostali su kompaktni, sa sjajnim karijerama iza sebe. Njihov ugled iz igračkih dana sada im svuda širom otvara vrata. Postali su treneri, komentatori, predsjednici klubova ili saveza. Cijenjeni su i u svojim sredinama i u drugim republikama, a to govori da su iz svih problema koji su nas zadesili izašli čistih ruku.“

Dakle, nije Osim rekao „moji igrači“. A zašto je onda u naslovu navedeno tako? Da se razumijemo, tekst je dobronamjeran prema Osimu, nije ovo nikakvo podmetanje, pokušaj da mu se napakosti, nego baš suprotno. Stvar je u tome što je sve više „in“ isticati sebe u prvi plan, naglašavati svoje zasluge. Tako se, prema nekima, pokazuješ moćnim, sigurnim u sebe. Osim pripada generaciji koja je drukčije odgajana. On smatra da drugima treba prepustiti da prepoznaju tvoje kvalitete, a ako ih iznosiš sam, to je kao da si hvalisavac bez pokrića. Meni je, na primjer, bilo neobično kad sam došao u Nizozemsku pa vidio kako se ispunjavaju prijave za natječaje za posao. Pune su laži. Kandidat se hvali da zna strane jezike, a samo ih natuca. Zna raditi sve, a nikada nije ni vidio kako se to radi. Ljubazan je i komunikativan, vrijedan da takvog nema, a sve to nema veze sa stvarnošću.

Dok ovo pišem, pada mi na pamet onaj vic kako je Crnogorac došao u Beograd kod rođaka direktora zaposliti ujaka, koji bi se samo zaposlio pa otišao u penziju, jer je star. Kad ga rođak direktor pita bi li ujaku odgovaralo da radi rano i u smjenama, ovaj veli da taj ne ustaje prije podne. Zna li nešto raditi – ne, jer nikada ništa nije radio. Ima li škole – nema. Onda direktor pita je li bar kao čovjek na mjestu, jer svakako i neće ništa raditi nego odmah ići u penziju, a ovaj mu kaže: „Da ti iskreno kažem, bolji je radnik, no čojek!“ Eto, takav se meni učinio kandidat koga spomenuh da je okitio svoj CV da se činilo kako boljeg radnika i čovjeka na ovom svijetu nema. Kad sam ga pitao zašto to čini kad zna i sam da ništa nije tako kako je napisano, on mi je rekao: „Pa tako svi rade. Oni koji čitaju znaju da je u stvarnosti sve lošije od ovoga što je napisano. I kad bih napisao istinu, oni bi mislili da je sve gore nego što piše, i gdje bih stigao?!“

I tako, postalo je normalno stvari predstavljati bar malo drukčijima, kako bi svako sebi odvadio ili dodao koliko misli da treba, i stvorio svoju sliku, po svojoj mjeri. Zato svako ima svoju istinu. Zato se nekada i izjave, poput ove Osimove, bar malo preurede, dotjeraju, često i dobronamjerno, da bi se stvar „popravila“. Ovaj novinar je, pretpostavljam, bio uvjeren da će Osim, ako ne kaže ono „moji igrači“, ispasti, slabić, mekušac, šonjo koji se ne zna izboriti za mjesto koje mu pripada, i on mu je u tome, dobronamjerno, pomogao. Ali ovaj novinar ne razumije, ili misli da njegovi čitaoci ne razumiju, da je Osim veliki upravo i zbog toga što ima tu „slabost“, što ne ističe svoje zasluge u prvi plan, a svi vide i znaju kako su one velike.