Je li Đoković pobijedio ili je Federer izgubio?

Finalni teniski meč u Wimbledonu između dva teniska gorostasa, Đokovića i Federera, bio je stvarno sami vrh ove igre.

Tokom cijelog meča publika je većinom, tradicionalno, bila naklonjena Federeru, ili je ispravnije reći protiv Đokovića, ne znam. Nije to sporno, publika ima svoje kriterije i može navijati za koga hoće. Ma, publici se može progledati kroz prste kada malo i pretjeraju.

Međutim, postoje oni koji ne bi smjeli pokazati na čijoj su strani, koji bi trebali svojim djelima biti maksimalno neutralni, bez obzira na to što i oni u sebi mogu biti na strani nekog od natjecatelja. Suci, prije svih, morali bi biti neutralni. Svi oni koji su u vezi s mečom, dobavljači loptica, oni koji rade na održavanju terena i tako dalje. Zatim oni koji prenose meč – kamermani, komentatori, ekipa u studiju… Pa novinari koji izvještavaju o samom meču i tako dalje. Sjećam se kada su prije rata jednog poznatog jugoslavenskog sportskog komentatora nogometnih utakmica novinari pitali za koji tim navija, a on im je odgovorio da  mu je to pitanje najdraži kompliment u životu. Ako on toliko godina prenosi utakmice preko radija, a ne zna se za koga navija, to znači da dobro radi svoj posao.

Đoković je dobar primjer kako oni koji prenose informacije s njegovih mečeva često nisu objektivni, kako uporno pokušavaju umanjiti njegov uspjeh, omalovažiti ga, ne spomenuti neki njegov lijep, ljudski gest, a uveličati ono što bi mu moglo donijeti negativne ocjene. Ako ne otvoreno ga opanjkavati, bar nekom sitnicom, smicalicom, napakostiti mu. Evo, samo što se završio meč protiv Federera, prijatelj mi šalje naslov iz njemačkog Bilda gdje piše da je Federer izgubio od Đokovića. Dakle, na prvo se mjesto stavlja Federer, mada je izgubio, a na drugom mjestu je pobjednik. Ali to nije sve, nego je Federer napisan krupnijim slovima nego Đoković. Pretpostavljam da bi urednik, kad bismo ga pitali zašto je ta razlika u veličini slova, rekao kako nije bilo dovoljno mjesta pa eto, zalomilo se opet na Đokoviću.

Zamislimo sad da je Njemačka osvojila prvo mjesto u nogometu pobijedivši Italiju u finalu, bi li naslov u njemačkim novinama bio: Italija izgubila od Njemačke, i to da Italija piše krupnijim slovima nego Njemačka? Ili zamislimo bilo koji sličan rezultat između rivala koji su, prema onima koji kroje naslov, iz „visokog društva“? Teško bi se to moglo naći. Jedino ako nekoga omalovažavaju, ako ga ne priznaju kao kao njima ravnog, radi se ovako kako je uradio Bild, a nije ni ovaj list jedini koji se tako ponaša. Cilj im je tako obeshrabriti male ljude, male narode, ubiti u njima samopouzdanje, težnju da i pomisle kako su i oni ljudi kao svi drugi.

No, koliko u tome uspjeha imaju? Naravno, u mnogim slučajevima takva taktika daje očekivane rezultate. Ali nekada i ne, a nekada čak ima potpuno suprotan efekt. Čini se da u Đokovićevom slučaju gube. Kao da ga njihovo omalovažavanje dodatno motivira. Da nisu toliko protiv njega, možda čak i ne bi bio toliko dobar? Za neke ljude, pogotovo one koji imaju svoje dostojanstvo i ponos, nema većeg motiva od podcjenjivanja, i takvi još mogu biti zahvalni za sve smicalice koje im priređuju. Oni koji su i nakon ovog posljednjeg meča pokušali umanjiti Novakov uspjeh, samo su postigli suprotno. Đoković, kako vrijeme prolazi, ima sve više pristalica. Sve mi nešto na pameti ona parola: „Što je više kleveta i laži, Nole nam je miliji i draži.“ Sva ta nesportska omalovažavanja mnogo više govore o onima koji ih plasiraju nego o Novaku. Ali o Novaku govori i ono što svi vide, ali novinari ne spominju, i to je ono što mu mic po mic donosi nove pristalice. Recimo, obična sitnica je da se nakon meča srdačno zagrlio s Borisom Bekerom, koji je na svom životnom putu poprilično potonuo i kome sada svi okreću leđa. Ali ne i Đoković. Za njega je on bio prijatelj kad je bio veliki, ali i sada, kad mu ne cvjetaju ruže. I to neki ljudi primijete i cijene, a novinari mogu ovaj detalj prešutjeti, ali teško ga mogu i posve sakriti.

I na kraju, je li Đoković pobijedio Federera ili je Federer izgubio od Đokovića? U biti, to i nije važno, važna je poruka koja se krije iza riječi. Ipak, teško se oteti dojmu da je sve više, sve češće i sve uvjerljivije pobjednik Đoković. On nije pobijedio samo Federera, nego i sve one koji ga omalovažavaju, sve one koji ne cijene pošten rad, sportsku borbu, nego im je uvijek važnije ko igra od toga kako igra. S njim su pobijedili i oni koji cijene iste vrijednosti za koje se ovaj šampion bori.