Je li lako biti čovjek?

Neki kažu da je najteže biti čovjek. Neki da ništa lakše nije nego biti čovjek. Kada se pojave ovako oprečne tvrdnje, obično ni jedna nije istinita, ili potpuno istinita, a istina je negdje u sredini.

Na nekim velikim djelima, koja odlučuju o važnim pitanjima, nekada i životu ili smrti, može se testirati i koliko je neko čovjek. Neko donira drugome bubreg i time na tom zadatku pokaže svoju ljudskost. Neko liječi bolesne, hrani gladne, spašava nemoćne ili ko zna šta sve radi i tu pokazuje svoje ljudsko lice. Na takvim djelima se vidi da su ovi ljudi u stanju uraditi ono što mnogi nisu, iz raznih razloga.

Međutim, ne moraju se samo činiti velika djela da bi se vidjelo ko je dobar čovjek. Nisu svi niti u prilici uvijek raditi velika djela, čak i ako to žele. Ali mali znaci ljudskosti se mogu pokazivati često, za to imamo mnogo prilika svi mi. Isto tako, možemo pokazati i znake neljudskosti. Svako u nekim trenucima pokaže svoje pravo, ljudsko ili neljudsko lice, pokaže kakav je čovjek.

Eto, gledam kako se odigrao teniski meč prvo između Đokovića i Džumhura. Onda Đokovića i Čilića. Gledam ponašanje Đokovića. U meču s Džumhurom, ovog igrača su zaboljela leđa, a nije više imao pravo na time out za liječničku pomoć. Da je neki drugi igrač bio na suprotnoj strani na mjestu Đokovića, možda bi se baš tome obradovao i pojačao tempo, navalio kako bi što prije dotukao protivnika, jer cilj je pobjeda i to ne bi bilo ništa protiv pravila. Ali Nole to nije uradio, nego je on tražio za sebe time out i time omogućio da se Džumhuru ukaže pomoć. Na kraju je Đoković pobijedio, ali ne samo u igri tenisa, nego i u igri ljudskosti. Njegov protivnik ga je hvalio. Možda će neko reći da to i nije neko veliko djelo, da bi to mogao uraditi bilo ko. Ali činjenica je da takve stvari ne uradi baš svako. Urade oni koji tako razmišljaju, koji smatraju da je to način na koji se treba odnositi prema protivniku u sportu. I zato se takvi ljudi posebno cijene.

I u meču protiv Čilića Đoković je pobijedio. Na kraju je protivnika ispratio s terena pljeskom, što je opet lijepo prihvatila i publika, ali i Čilić. Opet će, možda, neko reći kako je i to sitnica, kako to i nije nešto o čemu se treba pričati. To baš može svako uraditi. Ipak, ne urade svi tako. Neko protivnika isprati ljutitim pogledom, odmahivanjem ruke, možda i isplaženim jezikom. Na njemu je da odabere način. Đoković je odabrao pljesak.

Da, sve su to sitnice, ali sitnice koje imaju svoje bitno značenje. I kako u vrhunskom sportu nekada o pobjedniku odlučuju stotinke sekunde, milimetri ili samo jedan mali pokret, tako i u ljudskosti sitnice mogu biti važne u borbi za sami vrh. Zbog jedne geste, pogrešne riječi, sportaši budu isključeni s utakmice. Političari izgube izbore. Studenti padnu na ispitu. Čovjek padne na ispitu ljudskosti.

I je li teško učiniti neku pravu, ljudsku gestu, ili je to ipak sasvim lako? Da, teško je onima koji nisu dobri ljudi. Teško im je činiti onako kako ne misle, to znači da se tada ponašaju neprirodno. Ali onima koji čine onako kako im se čini normalnim, a pokaže se da je baš tako i ljudski, to je vrlo lako. Njima biti čovjek ne predstavlja nikakav napor, oni u tome uživaju.