Jutros je na jednom portalu osvanuo ovakav naslov: „ Senad Hadžifejzović: Bježimo odavde u svijet! Ma, kuda ću bježati, u vražiju ma*er?!“
Ne, nemam namjeru ovdje se baviti pravopisom, za to postoje mnogi koji su kompetentniji od mene i koji bi bolje od mene mogli objasniti je li rečenica u podnaslovu napisana pravilno. Htio bih se osvrnuti na često prisutni primitivizam u govoru i pisanju na našim portalima, a u primitivan način komunikacije uglavnom ubrajamo i psovke i razne lascivne izraze. Ali postoji i pretjerivanje u borbi protiv primitivizma.
Gdje je granica primitivizma u govoru i pisanju? To je teško odgovoriti, jer sve zavisi i od toga ko, gdje, kada i pred kime govori. U nekim slučajevima, u nekim krugovima, takva granica praktično i ne postoji, a negdje je vrlo oštra i stroga. Sjećam se, kad sam bio dijete, da sam jednog starijeg čovjeka čuo kako kaže da je drvo debelo, „da prostite, ko noga“. Za njega je i riječ noga bila „bezobrazna“ jer „izrasta“ iz „da prostite“ zone koja je blizu… Uh, o tome se nije smjelo ni razmišljati! Sada kad gledamo na to vrijeme i taj primjer, sve nam se čini smiješnim.
I u podnaslovu koji sam naveo u ovom tekstu ispada kao da je riječ „mater“ psovka, da se ne smije napisati punim imenom, nego se u riječ ubacuje zvjezdica. Nije mi jasno zašto, recimo, nisu u riječ „vražju“ ubacili zvjezdicu, jer vrag je svakako riječ nad kojom se zgražavamo, a mater je riječ nad kojom se raznježimo, to je gotovo sveta riječ. Sve mi se čini da je toliko „čistunstvo“ pretjerano, baš kao i ono s debljinom noge. Treba paziti da se u javnom prostoru ne koriste olako riječi koje će kod mnogih izazvati nelagodu, zaparati uši i natjerati neke ljude da sklanjaju pogled, ali ne možemo ni živjeti pod staklenim zvonom i praviti se da takve riječi ne postoje. Nekad su one sasvim primjerene, čak i poželjene da bi bolje dočarale ono što se kaže, da bi opustile atmosferu u komunikaciji. U nekim slučajevima takve riječi dokazuju bliskost, međusobno povjerenje među ljudima.
Posebno je zanimljivo pitanje kako se ponašati u nekim slučajevima gdje je neka riječ u jednoj sredini ili datim prilikama sasvim normalna i uobičajena, recimo, ime geografskog pojma, a u drugoj i drugim prilikama neprihvatljiva. Prije nekoliko godina su se događale neke važne stvari u banjalučkom Picinom parku. Mnogi mediji su izbjegavali napisati, a pogotovu izgovoriti ime tog parka, a za ljude koji tamo žive je to sasvim normalna i primjerena riječ. Jedna starija žena iz mog kraja, kad su je susjedi pitali gdje joj je snaha i šta radi, odgovorila je: „Eno je kod kuće, pravi ono lajavo jelo.“ Naravno, nije mogla riječ „pizza“ prevaliti preko usta, jer to joj je sramotno, dok se većina već navikla na naziv ovoga jela izgovara ga bez opterećenja. Da je Picin park poznatiji, od većeg značaja, vjerojatno ni njegovo ime ne bi bilo tabu.
Sigurno smo svi zapazili i kako nekim ljudima „pristaje lanuti“, a nekima ne. Kada neki ljudi koriste lascivne riječi, one ne izgledaju nimalo vulgarno, zvuče nam simpatično. A nekima ne pomaže ni ono „da prostite“, bilo kako da upotrijebe neku takvu riječ, to izgleda grubo, primitivno i nelagodno za poslušati.
Sve u svemu, svi trebamo paziti koje riječi u kojoj prilici koristimo. Trebamo imati osjećaj da postoje neke granice, ali ne treba pretjerivati u tome i treba imati razumijevanja da su te granice promjenljive i u vremenu i u prostoru. Samo moramo prepoznati kada i gdje je naša granica.
Živimo u nekakvom vrijednosnom sistemu, s nekakvim moralom gdje su općeprihvaćene i neke rriječi kao nepoćudne. Jer eto treba zaštiti djecu, treba držati čistim prostor javne riječi. ne smiju se upotrebljavati psovke. Moral nam nije baš na prvom mjestu, ali bez morala bili bismo još gori.Imamo problema sa spolnošću (ne samo s rodnom idelogijom). S jedne strane je sve oko nas u javnom prostoru hiperseksualizirano, a s druge se skanjivamo bilo kakvog javnog govora o spolnom odnosu. Još uvijek nismo naučili kako o čemu govoriti pred djecom i čini se da u tom smislu nismo bogznakako napredovali. Psovka nije općepoznata kovanica, iako se tako izgovara. Bilo koja riječ može biti psovka ako je izgovoriš kao psovku. Ako staviš tu namjeru u nju. Ako majka svom djetetu ljuta kaže yebem ti mater, hoće li to biti psovka? Psovka je uvijek u namjeri. Svjesno ili nesvjesno – u riječi uvijek stavljamo svoje… Čitaj više »
O-ca im očinjeg, u vr’ dupeta!
Naravno da je riječ ma*er psovka, isto kao i riječ ot*c. Od sad je dozvoljeno samo “u vražjeg roditelja 1, 2, 3…”
Nikada ne spomeni tudje majke, vecina majki bi vise koristi napravila da je rodila klupko vune do sinove ili kceri, neotesance, kriminalce i ubice koje su rodiele, i sto je jos tragicnije svaka ili vecina barem od njih je zeljela dijete koje ce biiti casno i postovano.
Ja zato postujem svaku majku kao svoju vlastitu, mene moja mati nikada nije ucila zlu, i vjerujem da je vecina takvih.
A psovanje ili spominjanje majke je neki Balkanski specifikum, toga nema ni medju Njemcima ni medju Englezima. Po spomenu majke svak dokazuje svoje primitivno Balkansko naslijedje.
Pa meni je više ta zvjezdica u sredini riječi ma*er psovka. Kud baš u sredini.
Ja mislim ovako. Psovanje nije lijepa osobina, ali postoji u realnom životu. Slažem se sa tim, da nije svejedno u kakvom se kontekstu ta psovka izgovara. Npr., kada nam nešto ne ide od ruke, pa onako ovlaš nam se omakne neka meka psovka, pa nije to ništa naročito. Ali ako namjerno i ciljano, nekoga ili nekome psujemo, da ga omalovažimo ili obezvrijedimo, e to je prestrašno. Imao bi još nešto napisati o vulgarnosti. Svi ćemo se složiti da je neka brutalna psovka koja cilja nekoga ili nešto, jedna jako vulgarna stvar. No, može se biti vulgaran i bez iti jedne psovke ! Imam prijatelja, koji ponekad zna biti jako vulgaran, dođe mi za povratiti. Najzanimljivije je to, da on nikada nije izgovorio niti jednu psovku. Inteligentan je, matematičar je, ali ponekad u nekom razgovoru tako posloži riječi, da bude gadljivo vulgaran. Posebno kada su neke seksualne aluzije u pitanju. Više… Čitaj više »