Jedno sjećanje na Šabana Šaulića

Ovo pismo prijatelja mi je dobro došlo da ga „podmetnem“ čitateljima umjesto da ja pišem o Šabanu Šauliću, poznatom pjevaču koji je nedavno poginuo. Evo kako ga se moj prijatelj sjeća u pismu koje mi je poslao:

Poginuo je Šaban Šaulić; „preselio se“ iz ovoga, našeg života u onaj „vječni“. Žao mi ga je kao da sam izgubio nekoga svoga rođenog.

Znam dosta njegovih pjesama, koje su me pratile od najranije mladosti, pa sve do prvih gastarbajterskih godina, kada je povezanost sa zavičajem još bila veoma jaka, a njegove pjesme „palile emocije“ (koje su sa godinama potpuno izblijedile). I mada nikada u životu nisam kupio ni jednu njegovu ploču ili kasetu, jer takvu vrstu muzike sam običavao slušati samo po slastičarnama, kafićima, ćevabdžinicama, u autobusu ili kafanama; u Bosni, Beogradu, Beču… Tamo gdje sam se slučajno zatekao i gdje je bilo uobičajeno da se takva vrsta muzike pušta i sluša ili gdje je on nastupao; i nije me nervirala, naprotiv.

U drugoj polovini sedamdesetih, on je već bio „ime“ sa nekoliko velikih hitova, koji su se danonoćno vrtjeli po našim malim, provincijskim  čaršijama: svejedno da li u kafićima ili slastičarnama prepunim srednjoškolske mlađarije (ah, ti džuboksi!), koja je tamo svraćala poslije nastave i na taj način se udvarala simpatijama, ili naveče u hotelima i velikim kafanama gdje se „išlo na muziku uživo“, jer je životni standard omogućavao i takav vid zabave, ili prosto na lokalnim vašarima, gdje je njegova muzika („rame zu rame“ uz  muziku Abbe, Boni M, ili Zdravka Čolica) „zapljuskivala“ tada još „ne pohabane uši“ radničko-seljačkog življa željnog nove vrste zabave i provoda.

Ako se tome pridodaju i čuvene „lokalne“ radio-stanice (Radio Loznica, Radio Šabac, a koje je „hvatalo“ pola Jugoslavije) nije nikakvo čudo što je čovjek takvog talenta i njemu svojstvene originalnosti, postao jedna od najvećih „estradnih zvijezda“ – kako se to onda govorilo. Znalo se da je bio talentovan i za nogomet, ali da ga je muzika odvukla u „druge vode“, isto kao i to da je rano oćelavio i da je to „skrivao“ noseći periku.

Negdje u ljeto osamdesete, kada sam imao pripreme za predstojeću sezonu, na stadionu je bilo gostovanje tadašnjih „estradnih zvijezda“ (eh, kad bih se sada mogao sjetiti svih ondašnjih imena!).Koncert je bio valjda u šest predveče, jer je ta „putujuća, zabavljačka“ trupa imala po dva koncerta na dan; jedan predveče u jednom gradu i drugi naveče u drugom.

Bina za nastup je bina bila postavljena na igralište ispred zapadne tribine stadiona, a mi smo tada trenirali na pomoćnom terenu, tako da sam ga vidio kada nam se pridružio na igralištu poslije našeg treninga i zamolio nas nekoliko da se sa njime malo „poigramo“.

Pristali smo sa zadovoljstvom i odmah sam uočio da je bio veoma brz, odličan tehničar. Vidjelo se odmah kako štopuje loptu, kakve pokrete tijelom pravi, kakve poteze ima „sa i bez lopte“ i kako je igrao pasove. Imao je dobro izgrađen šut.

To naše slučajno „druženje na terenu“ nije trajalo duže od dvadesetak minuta, ali mi je, eto, ostalo u sjećanju. Nismo izmijenili puno riječi, osim onih uobičajenih, i bilo mi je drago da sam ga sreo i vidio: bio je „čovjek od krvi i mesa“; simpatičan, nasmijan, veseo, neposredan, željan igre i nadmetanja.

On je „otišao“ („sudbina je tako htjela“), ali će njegove pjesme nadživjeti i njega i sve nas, njegove savremenike, jer su iskrene, ljubavno-socijalne priče, koje slušaju zaljubljeni, ostavljeni, nesretni,  izgubljeni, „mali“ ljudi, koji žive svoje stvarne i „paralelne“ živote od balkanskih provincija do najudaljenijih svjetskih prijestonica, širom svijeta, a koje Šabanove pjesme „pogađaju“.

Na svome posljednjem nastupu, bio je u „dijaspori“ u Njemačkoj, u okolini Bielefelda, tražila ga je druga i treća generacija Balkana, kojoj treba „identitet čovjeka“, a ne najamnika: da je zabavi i „vrati u život“, bar za vikend (ko šljivi sada sociološke studije o iseljavanju, natalitetu, tranziciji, ratovima i svim slučajnim i prolaznim likovima koji su „obnašali važne državne funkcije“ i kojih se neće sjećati ni njihovi najpreči…). „Odazvao“ im se kao što se odazivao stotinama puta prije, i odlazio širom svijeta, putujući sve dalje i dalje, za njima, ljudima koji su sve brže gubili identitete, postajući bezlični najamnici, koji još imaju dušu, da bi, eto, završio u „vječnosti“, stradajući kao i stotine Balkanaca, „nesretnih gastarbajtera“ koji su poginuli u saobraćaju, na putu „za kući“ (po onoj Čorbinoj „U Africi izbio državni udar, umorni Turčin izazvo sudar“).

Uz njegove pjesme slavit će se i dalje rođendani, punoljetstva, svadbe, krštenja, mature… a bit će i dalje i onih „vjernih“ slušalaca, koji zamišljeni piju, puše i odhukuju; ostavljeni i razočarani u nekom ćošku kafane, gdje pjevači amateri pokušavaju da „sviraju i pjevaju Šabana“ i čija „muzikalnost“ upravo raste sa svakom popijenom čašom, kao i njihove publike, dok ne dođe do „sječe žila“, jer Šabanove pjesme su „dušu dale“ baš za to; a, jedan je Šaban, kralj (za one koji su ga tako titulirali, iz njima znanih razloga)!

P.S.

Nešto me natjeralo da napišem ovo o Šabanu, upravo dok su javljali da je Kurz u posjeti kod Trampa.

VIDEO: Pjesma “Sa namerom dođoh u veliki grad” koja je postala nezvanična himna onih koji su u potrazi za boljim životom napustili rodno mjesto