Jednom nogom u svakoj domovini: stvarnost povratka u Hrvatsku

Danijela i njezin suprug Josip Prahović par su u najboljim godinama koji su u australskom Sydneyu zasnovali obitelj i reklo bi se da su “uspjeli”. Tamo su imali podršku neposredne i šire obitelji; to je obitelj hrvatskog podrijetla koja desetljećima živi u Australiji.

Bili su financijski neovisni i školovani za socijalnu skrb, Danijela je ondje osnovala tvrtku koja pomaže ljudima da izgrade svoje životne vještine i životne vještine pod nazivom InnerSparQ. Prije otprilike godinu dana preselili su se na probni život u Hrvatsku nakon čega sam se susrela s Danijelom, što se dogodili u svibnju, kako bih otkrila više o njihovim iskustvima u novoj zemlji. U nastavku slijedi intervju s Danijelom.

Jeste li i vi i vaš suprug rođeni u Australiji?

Ja sam rođena u Australiji, a moj suprug je rođen u Hrvatskoj.

Imate troje male djece koja su rođena u Australiji, kako su reagirali na vašu najavu odlaska u Hrvatsku?

Nalazimo se u otvorenoj avanturi pa smo je postavili s isticanjem pozitivnih i negativnih strana koje bi mogle biti ispred nas. Uključili smo ih u cijeli proces pakiranja i postavljanja stvari. Razgovaramo s njima o puno stvari svakodnevno, jer su puna novih iskustava.

Otprilike godinu dana živite u Hrvatskoj. Koji je bio vaš i suprugov glavni poticaj za odlazak iz Australije i dolazak u Hrvatsku? Koji je bio vaš razlog preseljenja u Hrvatsku?

Uvijek smo razgovarali o tome da pokušamo s Hrvatskom i nakon svih blokada zbog COVID-a i nekih osobnih obiteljskih razloga shvatili smo da je vrijeme za pokušaj i dolazak ovdje. To je naše nasljeđe, svidjela nam se ideja da pokušamo živjeti na plodnijoj zemlji te da učimo našu djecu odakle potječu naši preci i općenito da vidimo kako će nam ići život na selu.

Je li vaš plan bio da se u Hrvatsku preselite za trajno ili privremeno?

Neodlučni smo. Mi smo ono što biste mogli nazvati slobodnog duha, otvoreni smo za nove ideje, nova iskustva i nova mjesta, ne volimo biti dugo na miru. Sviđa nam se pomisao na to da živimo u Srednjoj Europi i Hrvatska nam je definitivno na posebnom mjestu u srcu.

Imali ste stabilan posao i posao u Australiji, imali ste i imate svoje roditelje i braću i sestre koji žive u blizini, osnovali ste mladu obitelj i budućnost u Australiji se činila sigurnom i uspješnom. Kakav je bio osjećaj ostaviti sve to i otići u relativno nepoznato, u Hrvatsku?

To je za nas bilo vrlo emocionalno i vrlo izazovno, pogotovo jer su Australija, tamošnji ljudi i naravno moja obitelj koji ondje žive, bili sve što poznajem cijeli život. Međutim, zamisao da pokušam s Hrvatskom i moja vjera da je Bog uz mene i moju obitelj na ovom putu je ono što mi je pomoglo u dolasku ovdje. Imamo puno članova obitelji i prijatelja u Hrvatskoj koje smo ovdje često posjećivali, tako da mi je Hrvatska oduvijek bila kao drugi dom.

Čemu ste se najviše radovali nakon što se došli u Hrvatsku? Jeste li te radosti doživjeli nakon dolaska u Hrvatsku?

Zamišljala sam život na kopnu, gdje ću uživati u svježem voću i povrću, opuštenom atmosferom, zamišljala sam da će moja djeca učiti više o svojoj kulturi baštini i često se mogu susresti s ljudima, a da to ne moram zabilježiti u svoj rokovnik. Smatram da je život u Australiji posložen na rigorozniji, stroži način, dok je u Hrvatskoj sve nekako opuštenije.

Otkako smo stigli, ono što nas je oduševilo jest svježija hrana, no nažalost danas sve više ljudi kupuje u trgovačkim centrima, što je jedna od velikih promjena. Što se društvenog života tiče, Hrvatska ima upravo ono što sam željela: bezbrižnost, opuštenu atmosferu, lijepu glazbu, ukusnu hranu i smijeh. Moja su djeca toliko toga naučila; nisu razgovarali na hrvatskom, sada govore, uključili su se u toliko različitih športova ovdje i počinju se upoznavati sa životom na selu,  što je tako lijepo za vidjeti. Ove stvari me najviše raduju.

U čemu najviše uživate otkako živite u Hrvatskoj?

U šetnjama tihim i mirnim ulicama, osjećaju opuštenosti, društvenom životu.

Koji su bili vaši glavni strahovi pri dolasku u novu zemlju, zemlju vaših predaka, ako ih je uopće bilo?

Administrativni sustav za stvari kao što su npr. dobivanje dokumenata, plaćanje stvari, koje stvari mogu kupiti, npr. volim prirodne proizvode pa je pristup tome ovdje bio težak. Administrativni sustav koji postoji u Hrvatskoj često je moje strpljenje znao staviti na ispit, ali ljudi koji rade za te agencije uglavnom su mi pomogli; neki vam kažu da se trebamo vratiti u Australiju gdje je “bolje”, što su njihove riječi, neki su sretni zbog toga što smo se odlučili vratiti.

Vremenska razlika je još jedan od potencijalnih strahova. Ovdje zimi pada snijeg i stalno sam morala nositi debele jakne pa nisam bila sigurna kako ću se tome prilagoditi; zima je bila teška i nije bilo baš lijepo ne vidjeti sunce više od 3 tjedna. Većina ljudi u ruralnoj Hrvatskoj cijelu se godinu priprema za zimu sječom drva, kako bi se njihove obitelji mogle grijati  6 mjeseci u godini. U Australiji nam je toplo ili hladno doslovno na pritisak prekidača. Ovdje moraju razmišljati unaprijed i pripremiti se za različita godišnja doba.

Zdravstveni sustav bio je još jedna briga, posebno nama roditeljima. No hvala Bogu, dosad nismo imali velike potrebe za uslugama zdravstvenog sustava, a kada bismo i imali, naša su iskustva bila dobra zahvaljujući dobrom liječniku opće prakse/opće medicine, kao i privatnim klinikama, tako da se ne mogu žaliti.

Povratak Hrvata iz dijaspore već je nekoliko godina uvelike promidžbena želja hrvatske vlade i mnogih političara. Nakon što ste stigli u Hrvatsku, jeste li dobili ikakvu pomoć odbilo kojeg člana vlade ili izvora koji financira država? Jesu li postojali dostupni paketi informacija o osnovnim životnim potrebama kao što su zdravstveno osiguranje, zapošljavanje, stanovanje, obrazovanje, oporezivanje itd.?

Ništa što je nama bilo poznato. Napravili smo vlastito istraživanje i nastavili zvati i postavljati pitanja posvuda, tako da smo do sada propustili te takozvane poticaje, osim ako postoje neki za koje još nismo saznali. Ovdje vas pošalju u toliko različitih odjela kada jedan nema odgovor, pošalju vas na drugi ili jednostavno kažu da im je žao što vam ne mogu pomoći. Morate imati puno strpljenja i sami potrošiti vrijeme na pozive i istraživanja.

Pitali smo prijatelje na koje odjele trebamo ići npr. Medicare, što bi ovdje bio HZZO, sami smo pristupili toj službi i sami smo sve radili.

Kako je tekao proces upisa vaše djece ili djeteta u školu? Je li postojala ikakva besplatna pomoć kako bi djeca bolje naučila hrvatski jezik do razine na kojoj su se mogli lako integrirati u školu?

Proces je bio odličan, lokalna škola mi je pružila veliku podršku sa svime što mi je bilo potrebno tako da je sve išlo glatko. Bilo je i tu poprilično papirologije i moja su djeca morala učiti i polagati ispit iz hrvatskog jezika koji traje dugo i koji je dosta zahtjevan, ali općenito, puno nastavnika zna engleski što je fantastično i bili su mi podrška kad bih imala pitanja.

Moja djeca također imaju besplatne satove hrvatskog jezika nakon škole, to im je neizmjerno pomoglo. Vlada pokriva školarinu, a oni dobivaju kuhani obrok besplatno, dok se nastava odvija svaki, što je velika razlika u odnosu na Australiju. Jedini potencijalni nedostatak, ovisno o tome kako netko to vidi, jest da oni idu u školu oko 4 sata dnevno u usporedbi sa 6 u Australiji, pa ako ste zaposleni roditelj koji nema drugu podršku obitelji, onda ili ne možete raditi ili morate unajmiti dadilju. Neke škole imaju duže sate, ali to bi značilo preseljenje u drugi grad. 

Jesu li postojali neki drugi programi ili usluge za integraciju u hrvatsko društvo?

Ne znamo niti za jedan takav.

Jeste li stekli nove prijatelje? Jesu li vaša djeca stekla nove prijatelje?

Ovdje imamo prijatelje od kojih svi imaju djecu, tako da smo svi razvili neke sjajne odnose i veze, na čemu sam im jako zahvalna. Moja djeca imaju svoje krugove prijateljstva i više slobode uz igru, ovdje se osjećaju sigurnije kada idu u parkove.

Općenito, kako ste doživjeli tranziciju života u novoj zemlji? Što je bio najteži aspekt vaše “kušnje/avanture” do sada?

Prijelaz je bio vrlo zanimljiv, testirao je moje strpljenje, pomogao mi u izgradnji izdržljivosti. Kao i u svemu u životu, smijala sam se, plakala, nekoliko puta rekla ”OK, vrijeme je da se vratimo u Australiju”, ali najčešće ovo mi je bilo jedno vrlo zabavno iskustvo koje ne bih mijenjala ni za što.

Što radite sada? Kakva su vaša mišljenja na rad i radnu snagu u Hrvatskoj? Je li tako lako pronaći posao kao u Australiji?

Razmatramo mogućnosti, ako bismo htjeli ostati duže. Otvorila sam kafić što mi je bilo zanimljivo za raditi 6 mjeseci, ali to nije bio posao za mene. Situacija s poslovima ovdje nije tako laka za mene, posebno kada se govori o mom području socijalne skrbi koje ovdje funkcionira sasvim drugačije nego u Australiji, no nakon što počinjem malo istraživati i upoznavati nove ljude i vidjet ću kamo će me to odvesti. U mnogim slučajevima i dalje je za mnoge poslove važno poznavati određene ljude. Ovaj dio zaposlenja vjerojatno me najviše frustrirao, jer uživam raditi i karijera mi je važna, što znači da ću u pogledu ovoga sporo napredovati.

Mnogi ljudi ovdje rade kako bi preživjeli i nemaju puno novca za trošenje na užitke, npr. Za izlaske u večere u restorane i naporno rade za svoj novac. Jako ih poštujem jer živim ovdje i vidim kako rade i žive. Želim bolje istražiti situaciju sa zapošljavanjem, kako bih vidjela koje su mi još mogućnosti otvorene.

Imate li kakav radni ili poslovni plan u Hrvatskoj? Koliko vam smeta birokracija?

Moram puno više istraživati i upoznati puno više ljudi. No postoji puno toga na što nisam naviknula definitivno. Ako odlučite doći ovamo, trebate sjajnog odvjetnika i dobrog računovođu, bez njih bih bila izgubljena. Ovdje nije tako jednostavno raditi stvari kao u Australiji. Australija ima jasne i koncizne politike i procedure koje su jednostavnije, dok Hrvatska ima zastarjeli sustav iz bivše Jugoslavije, što zahtijeva trčanje za mnoštvo papirologije i posjećivanja ponekad i do 5 različitih odjela prije nego što sve bude gotovo. No stvari polako idu nabolje. Uočila sam neke promjene od 2018. i sigurna sam da će stvari postajati još bolje.

Kakvi su troškovi života u usporedbi s onima u Australiji?

Sada kada je Hrvatska ušla u EU i promijenila svoju valutu u euro i uz inflaciju u cijelom svijetu, troškovi života ovdje su visoki. Rekla bih da neke stvari koštaju čak i više nego u Australiji. Također osjećam da je za prosječnu plaću od 700-800 eura mjesečno, koju ljudi ovdje dobivaju, izuzetno teško živjeti s načinom života na koji smo navikli u Australiji. Primjer za ovo: samo da uzmem kruh, tjesteninu, meso i salatu za jedan obrok, ostavim minimalno 25 eura, i to samo za jedan dan, a gdje je ostalih 29 dana u mjesecu plus računi, auta, izlasci i sl. Nešto su jeftiniji računi za vodu i struju.

Ovdje imaju malo raznovrsnih stvari kada su u pitanju artikli u supermarketima, ne uvoze ni približno onoliko koliko uvozi Australija, a kada uvoze, cijene su dvostruko veće od onih koje naplaćuju trgovine u Australiji. Nedostaje mi puno proizvoda, naviknula sam kupovati u Australiji, ali definitivno sam promijenila način na koji kupujem: zgrabim samo košaricu i kupim samo ono što mi je potrebno, što je potpuno drugačije od kupovine koju inače obavljam u Australiji, gdje bih znala napuniti kolica za kupovinu stvarima koje mi zapravo nisu potrebne. Ovdje vam ne preostaje ništa drugo nego prilagoditi se i shvatiti da vam zapravo ne trebaju sve te stvari koje bacate u kolica, a koje vam mjesecima stoje u ormaru.

Kad biste mogli dati savjet nekome tko se seli u Hrvatsku, koji bi to bio?

Pokušajte. Svatko je tako različit. Zaista vjerujem da ste, ako ste spremni pokušati, spremni na sve uspone i padove koje pokušaj donosi, ali takav je i život bilo gdje u svijetu. Ne žalim zbog dolaska ovdje ni sekunde. Životno iskustvo koje smo stekli i ono što su moja djeca naučila je nešto što jednostavno nema cijenu. Pozitivan način razmišljanja i vjera u Boga definitivno su mi pomogli da ostanem jaka.