Jednoruki Jegor Stroganov i njegove stepenice ljubavi i tuge

Jegorov put, put kajanja i ljubavi, put dostojanstva i ponosa. Priča koja već dva vijeka krasi krivulje brda iznad Budve, ostavljajući dvostruki ukus, ukus tuge i neizmjernog poštovanja prema svakom brižnom ocu, a posebno Jegoru Stroganovu.

Krajem XVIII stoljeća, na budvansku obalu, sa stranog broda se iskrcao neobičan putnik. Preozbiljan, oštrog pogleda, jednoruk, kaluđer. Uputio se ka manastiru Praskvica, u Paštrovićima. Iako je već čuo za manastir, hram i njegova okolina su ga oduševili a, tadašnjem igumanu je rekao da je Rus, da želi tu da ostane i da vjeruje da će, radeći u manastiru, naći neophodni duševni mir. Stari iguman, koji je nekoliko godina bio u Rusiji sveštenik i veoma dobro govorio ruski jezik, a sa lica umio da čita život, primio ga je srdačno.

Iznad manastira Praskvice se nalazi selo Čelobrdo, s koga se pruža najljepši pogled na budvansku obalu. Kaluđer, koji se zavjetovao na ćutanje, je upravo taj vidikovac poželio da poveže sa morem u Miločeru. Svako jutro, osim nedjelje i praznika, odlazio je da ispuni svoju želju. Uzimao bi malo hljeba i vode i malo alata i kretao u borbu sa paštrovskim kamenom i šumskim bespućem. Za njim je ostajalo lijepo kameno stepenište. Dani su tekli, a on je bio sve istrajniji u svojim radovima.

Jednog dana u manastir dolazi golobradi mladić. Predstavio se kao monah Jelisej, a pošto je bio već postrižen u Kijevskoj lavri, odmah je prihvaćen. Te večeri dok je trajao razgovor u manastirskoj trpezariji, Jeliseju je srce zadrhtalo, a oči dobile čudan sjaj kad je ugledao jednorukog kaluđera.

Godine su tekle, kaluđer je gradio u tišini i nije slutio da ga je svako jutro pogledom tajno pratio mladi Jelisej. Sve do jednog dana, četiri godine kasnije, kada se Jelisej razbolio i pao u postelju. Ljekovite trave mu nisu pomagale i znao je da je došlo vrijeme da se istina otkrije, a duša preda Bogu. Zamolio je monahe da mu upale svijeću pored kreveta i zovu u keliju monaha graditelja Jegora. Jegor je došao i dok je gledao u suze koje su se mladom Jeliseju slivale niz lice, u jednom momentu pretrnuo.

Jelisej je u tom momentu skinuo monašku kapu. Rasula se kestenjasta duga kosa i ukazao se mladež na slijepoočnici. Zaplakao je Jegor i rukom stegnuo monaha koji se sa dušom dijelio. To je bila njegova ćerka Jekaterina. Jedinica ćerka, neizmjerne fizičke ljepote. Nažalost, umrla je istog dana, ostavivši veliki šok i nevjericu svoje manastirske sabraće.

Jegor je nastavio da krči put i da zida stepenice još nekoliko godina. Kada je ugradio i poslednju ploču u svoju građevinu, povukao se u svoju keliju. Nije više izlazio iz nje, a ubrzo je i umro. Sahranjen je odmah uz temelje manastirske crkve.

Veliku tajnu Jegor Stroganov nije ponio sa sobom u grob. Ispričao je monahu koji je njegovao Jeliseja tj. Jekaterinu. Bio je visoki oficir Carske Rusije, zadovoljan službom i životom, a posebno svojom prelijepom ćerkom. No, ipak, na jednom oficirskom balu, Jekaterina se zagledala u mladog kapetana. Ona ga je voljela, ali njegove namjere nisu bile časne. Mladu i lijepu djevojku je to jako zaboljelo, a ništa manje nije ni njenog oca Jegora. Otac je kapetana izazvao na dvoboj. Kapetan je pucao prvi, ranivši Jegora u ruku i slabinu. Ali, iskusnom Jegoru ruka nije zadrhtala i pogodila je kapetana pravo u srce. Dugo se liječio no ruku mu, ipak, nisu mogli sačuvati pa su je amputirali. Kada je napustio bolnicu, shvatio je da je ćerka otišla od kuće. Tražio je sedam godina po ruskim manastirima. Poslije niza bezuspješnih traganja, ukrcao se u Sankt Peterburgu i došao u manastir Praskvicu. U bolu, tišini, jednom rukom, sagradio je stepenice. Povezao je Čelobrdo i Miločer ali je takođe povezao ponovo sebe i svoju premilu Jekaterinu.

Zahvalni mještani su 1971. godine postavili ploču koja nas podsjeća na ovu nevjerovatnu istinitu priču. Natpis kaže:

“Ovaj put od mora do ovog mjesta, radeći deset godina svojim rukama, izgradi Jegor Stroganov, kaluđer iz Rusije, početkom XIX vijeka.”