Jeste li „posadili“ pšenicu?

Jedna TV novinarka pita prolaznike na zagrebačkim ulicama jesu li posadili pšenicu za Božić, a oni joj listom odgovaraju kako su ili već posadili ili će uskoro posaditi. Kako se samo iz ovoga pitanja i odgovora može vidjeti koliko smo se udaljili od prirode!

Naime, nama starijima i vezanima za selo je teško pojmiti da neko ne zna razliku između sijanja i sađenja. Ne rugam se, znam koje okolnosti dovode do toga, samo konstatiram činjenično stanje. Da podsjetim: sade se već iznikle biljke – voćke (sadnice voća!), povrće (struk paprike, na primjer, luk i tako dalje), a siju se sjemenke, recimo kukuruza, pšenice, soje i tako dalje. E, sad, može se reći i za papriku i luk, na primjer, da se siju, ali to važi ako se siju njihove sjemenke iz kojih izrastu struk paprike i luk za sađenje koji se potom sade. Paprika se može i  samo posijati, da se ne presađuje nakon što nikne i ona će  iste godine donijeti i plodove, a luk ne može iste godine donijeti plod jer je dvogodišnja biljka i prve godine iz sjemenke izraste mala glavica koja se sadi iduće godine i donosi veliki plod. Sve ovo je jasno i tako lako zapamtiti svakome ko je čak i gledao kako neko drugi to radi, a kamoli ako je i sam sijao ili sadio. Ali danas živi mnogo ljudi koji nikada nisu ni vidjeli proizvodnju voća i povrća, a kamoli da su se time bavili, i onda je razumljivo da im je sve ovo zamršeno. Zato je jasno zbog čega su spomenutoj novinarki svi odgovarali da su posadili ili da će posaditi pšenicu.

Nije ovo jedini primjer na kome vidimo koliko se čovjek otuđuje od prirode. Očito je to na svakom koraku. Eto, moji susjedi su kupila novu kuću koja ima i veliku, divnu, zdravu i sočnu staru jabuku u dvorištu; koja se ne prska, a obilno rađa. Oni je ne jedu nego kupuju one koje su dvadesetak puta tretirane raznim otrovima, papreno skupe, jer „nisu sigurni da je to jestivo“. Namjeravaju je posjeći čim budu uređivali dvorište.

Neki dan mi se ponosni otac hvali kako mu je trogodišnje dijete pametno, kako zna i razmišlja kao odrasli. Da bi to ilustrirao navodi primjer kako su jučer putovali i mali je želio piškiti pa su oni stali pored puta. Mali je odbio piškiti na travu „jer tu treba travu pasti krava, a mokraća se ne jede“. Da, ova priča stvarno govori kako dijete razmišlja dosta zrelo za svoj uzrast, ali očito je i da otac nije čuvao krave i da ne zna neke njihove osobine. Razumljivo je to, ni sada se ne rugam, jer ovaj detalj mogu znati samo oni koji su nekada bili čobani ili su posebno proučavali ovu problematiku. Naime, mokraća je slana, a krave mnogo vole slano, zato im se često u hranu dodaje sol ili se pored njih drže slani grumenovi koje mogu lizati. Kada naiđu na travu koju je čovjek pomokrio, one to mjesto popasu doslovno do zemlje, to im je posebna poslastica.

Ne pišem sve ovo da bih pokazao kako ja nešto znam, jer ovo nije nikakvo posebno znanje za onoga ko je živio na selu, niti da pokažem kako neko ne zna, jer ni to nije neobično za one koji nisu dolazili u dodir s  pomenutim iskustvima. Želim ukazati na činjenicu da smo se odvojili od prirode toliko da bi to već predstavljalo opasnost po naš opstanak u nekim izvanrednim prilikama u kojima bismo ostali bez struje na duže vrijeme, u slučaju velikih katastrofa u kojima bismo bili prisiljeni preživljavati u prirodi. Zato ne bi bilo na odmet, prije svega mladima, malo više se pozabaviti ovom temom.