Jeste li znali što djeca nikada ne zaborave?

Od mnogih djedova i baka sam čuo kako su unucima kupili neki vrijedan poklon po kome će ih, tako smatraju, unuci pamtiti za cijeli život. I brojni roditelji slično misle.

Međutim, nedavno pročitah tekst o jednom istraživanju koje se bavilo ovim pitanjem, a koje nije potvrdilo gore navedena očekivanja. Istraživač prvo navodi kako se ovim pitanjem počeo baviti slučajno. Jednom je razgovarao s nekom djevojkom koja mu je rekla da je izgubila oca u svojoj sedmoj godini života. Kad ju je pitao sjeća li ga se, ona je potvrdno odgovorila. On ju je onda pitao po čemu ga se sjeća, a ona mu je rekla, da ga najviše pamti po tome kako ju je jednom vozio na traktoru dok su se šalili i smijali i bili sretni. Istraživaču je bilo zanimljivo to da se djevojčica ne sjeća oca po tome da joj je kupio neku igračku, haljinu ili tako nešto, pa je odlučio još nekoj djeci postaviti slična pitanja. Tako je krenuo u veliko istraživanje iz kog je mogao zaključiti da djeca u većini slučajeva pamte osjećaje koji su vezani za neke događaje, a ne koji su poklon od nekoga dobili.

Čudno, i meni poklon nije bio najvažniji

Kad sam ovo pročitao, prvo što je bilo je to da razmislim i ja po čemu se sjećam nekih ljudi iz svog djetinjstva. O nekim događajima i svojim tadašnjim osjećajima sam već pisao i na ovom portalu. Shvatio sam da se i ja uklapam u zaključak do kog je došao ovaj istraživač. Kad sam se pokušao sjetiti priča iz djetinjstva ljudi iz svog okruženja, shvatio sam da su i oni imali u tim pričama uglavnom događaje i osjećaje koje su opisivali u takvim prilikama. Ako su se i sjećali nekih poklona, uz njih su obavezno opisivali i kako su se osjećali kad su ih dobili.

Iskustva mog prijetelja

Imam prijatelja koji ima unuke i uživa u njihovom odrastanju i koji mi redovno šalje opisane razne zgode iz druženja s unucima. Nedavno je sa starijim unukom pravio alarmni uređaj koji su ugrađivali u ladicu na unukovom ormaru, da ga alarmira ako mlađi brat zaviru tamo. Jučer su zajedno montirali željezničku prugu i prateće objekte u unukovoj sobi. Vjerujem da će unuk pamtiti ove događaje po tome kako su on i djed zajedno radili; kako mu je tad djed objasnio na kom principu alarm radi i kako je to naučio i znao nešto što većina njegovih vršnjaka ne zna. Pamtit će po osjećaju zadovoljstva koji nastupa dok se nešto kreativno radi i osjećaju koji nastaje kad se posao dobro uradi. On će se uvijek sjećati svog djeda po tome, a ne tek po činjenici da mu je kupio dijelove za alarm ili željeznicu. Da nije, da nema novaca za to, oni bi našli neki drugi posao koji bi zajedno radili. Nekad su to bili topovi od blata, vajanje životinja od blata ili plastelina, pravljenje lutaka od krpica, pravljenje aviona od papira ili bilo šta drugo, ali to se pamtilo. Navikavalo se djecu razmišljati, nalaziti rješenja. Učilo ih se životu, tada na takav način, sad na neke načine koji su primjereniji ovom vremenu.

Ali ono što je uvijek važno – to je da se s djecom treba provoditi više vremena i da s njima treba razgovarati. Što više razgovarati, i ne plašiti se da oni ne razumiju o čemu im govorite. Vjerujte, djeca uvijek razumiju i znaju više nego što očekujemo!