Majka mi je, kad god bih počeo pametovati, prepričavala naš ‘razgovor’ kad sam ja imao 2-3 godine i tek počeo govoriti. Kaže da sam joj rekao Mama, ti još ne znaš govoriti. Ne kaže se kunj, nego konj, nije nuga, nego noga. Majka je bila iz susjednog sela, a u to doba je svako selo govorilo ‘svojim’ jezikom. Čim bi netko progovorio, mogao si znati odakle je. To su bili drugačiji naglasci, uporno umetanje glasa u na mjesto gdje treba biti o. kraćenje riječi, ni u ludilu infinitiv ili imenicu završiti izgovaranjem glasa i (rad’ti, vid’ti,čin’ti, ned’lja)).
Iako sam i dotad znao da drugačije izgovaramo riječi, tek u petom osnovne škole, kad su nas skupili iz svih područnih škola u glavnu osnovnu sam to počeo svakodnevno slušati, ali i vidjeti koliko se jezik kojeg sam govorim razlikuje od onog kojeg govore nastavnici.
Kako je odmicalo školovanje, tako su i susreti s drugačijim naglascima, izgovorima bili češći, samo su razlike bile manje. Školovanje je učinilo svoje – unificiralo je jezik. Silom nametnuto, s ocjenama, ‘uspjesima’, uspjelo je uništiti i previše autohtonih izričaja. Preživjeli su rijetki i to samo u brojnijim ruralnim zajednicama. Preživjeli su u generaciji koja je na odlasku. Još koje desetljeće i neće više biti puno govornika lokalnih ‘jezika’. Ostat će tek možda naglasak kao oznaka podrijetla, ali će riječi biti književne, unificirane, iste.
Nikad nisam govorio književnim jezikom. Nisam morao. Zato imam problem s pisanjem, ne mogu se niti natjerati na pisanje neknjiževnim jezikom. Treba to znati napisati – taj neknjiževni jezik, a čak i tad bi bio razumljiv samo nekima. Ima ljudi koji to znaju, poput jedne Goge koja je nedavno i magistrirala. Živa je riznica govora svog kraja, a još to zna i napisati i to je uvijek duhovito samo po sebi.
Jezik nestaje s govornicima. Kažu da je za preživljavanje jezika nužna populacija od 100 000 ljudi. Ako ih raseliš, razbiješ, onda ni ta brojka nije dovoljna. Odolijevat će jedna generacija, malo i druga, ali treća neće htjeti razlikovati se od drugih. Priča o jezicima koji nestaju je najbolja ilustracija odgoja i obrazovanja, odnosno unifikacije i uništavanja različitosti. Ta priča je od onih na koje ne gledamo negativno jer završene škole su znak društvenog uspjeha i uspjeha pojedinca. Nećemo uspjesima gledati u zube. Možemo nazrijeti i taj trik u pozadini svega – rezultati u namjeri dokidanja različitosti su uvijek bolji ako ih ljudi prihvate ‘za svoje dobro’, kao znak vlastitog uspjeha. Malo reklame, malo govora o tomu što je ‘inn’ i posao se radi sam od sebe. Neravnine se same ispeglaju, svi postajemo slični jedni drugima, u odijevanju, u shvaćanju poželjnog. One koji odolijevaju agendama će se ostaviti na miru kako bi društvo imalo u koga upirati prstom jer nitko ne želi biti ‘kao on’, gubitnik.
Ovo je prica iz umiruce proslosti,
Poslusaj jezik sadasnjih mladih . Ne vjerujem da ces taj jezik uopce naslucivati a kamo tek razumjeti.
“Nikad nisam govorio književnim jezikom. Nisam morao. Zato imam problem s pisanjem, ne mogu se niti natjerati na pisanje neknjiževnim jezikom”
Molim te da pojasniš. Ove dvije tvrdnje su u kontradikciji, neskladu, neodgovarajuće,međusobno poništavajuće, međusobno dokidajuće ili suvremeno: “šokirajuće”.
…postovano Urednistvo.., moji komplimenti.., svaka cast!!! E sad je nainteresantnije pratit razvitak i u sto ce se pretvorit ovaj CAROBNI KUTAK i UTOCISTE kritickog razmisljanja okupljenih oko “Logicno”..!! Svako dobro i dugo mi opstali i trajali..!!
Kako vreme prolazi sve više insistiram na mom sremačkom.
Ovo je nešto i Ivo Kobaš pisao, ne baš ovo, ali u mom selu u Dalmaciji je stari govorio “bezbeli” , “bolan” “nijesam”… i ima toga još . bez ebli, je valjda turcizam za ” ma nema šanse da ne bude ili da nije i neće biti tako”, ja to već ne koristim u dijalektu, a moj je “dijalekt” paprikaš svega i svačega. Slavonaca, koji nisu pravi Šokci, da bi izmiješali bosanski, hercegovački, dalmatinski sa zatečenim šokačkim. No, taj “bezbeli” mi je rovao po glavi dok mi starija sestra nije upisala slavistiku i imala neke “debele knjige za pametne” i dobre profesore. tada nije bilo neta, pa klik, i evo ga.. 🙂 Sve treba čuvati, ali je malo koga briga za to, a u nas bi to trebao raditi HAZU.
Jezik je fenomen veoma sklon promenama i evoluciji.
u osnovnoj skoli ucili o papratnjacama, nekim biljkama, drvecu, iz dinosaurskog doba. ucitelj pita – koje su papratnjace kod nas? svi znaju a nitko se ne usudi reci. nekako ja recem – bujad. cijeli razred u smijeh. sramotna rijec bujad! meni dodje zao sto su nam napravili. pod prijetnjom ekskomunikacije, jedinice u skoli, nikakvog daljnjeg skolovanja, prisiljeni smo prihvatiti jezik koji nije nas. nama ikavcima nametnuse jezik istocnobosanskih srba, ijekanje. sve iz razloga politickih konstrukata, imperijalistickih snova o hrvatskoj koja pokriva bosnu. obicni covjek ne moze sacuvati djedovinu niti ima potomka kojem bi je ostavio, niti taj potomak zeli ostati na zemlji a mi bi morali razmisljati o nekakvoj velikoj drzavi ovoj ili onoj. a ja mislim kakav nakaradni jezik je taj ijekavski. kakvo je to zavijanje i izvijanje, beljenje i kreveljenje. sto je, places? valjda ijekanje ide zajedno sa sevdahom. joj, ajme meni, moram se olaksati pa cu kroz… Čitaj više »
Vijerujem da malo tko nije cu za Liverpool, e pa tamo vam se govori jedan vrlo poseban dijalekt Engleskoga, ali svaki kvart ili dio grada ima neke svoje specificnosti rijeci ili izraze, aonaj najtezi izraz toga dijalekta se da usporediti sa bednjanskim dijalektom u Hrvatskom. Probao sam nekima nasima koji su studirali Engleski, dati da prevedu nekoliko recenica jezika Liverpulijana i nisu uspijeli ma cak ni blizu.Nisu znali neke osnovne izaraze kao O ra laa, ili tarara, ili ljubitelji nogometa nisu znali sto znaci izaraz wellyet. Ali to je tako, evo neka neki znalac jezika pokusa sa Hrvatskoga prevesti na Srpski, Slovenski i Makedonski recenicu: Ivica Čavličić je mesar. Evo za primjer Bosanski Posavski ili Brcanski dijalekt: Idži ba bolan nemoj rijet. ili Šta si ba reko? Srpski, Šumadija: Idi bre što pričaš? Hrvatski Kajkavski: Kaj si rekel? ili Istarski, a ponegdije i Dalmaciji: Ča parlaš? No nije li blagodat… Čitaj više »
Nekad se u istočnom dijelu Slavonije uključujući Baranju govorila ekavica i Šokci i dođoši i Cigani i Mađari i Folksdojčeri itd. Čista ekavica bez uzrečice “bre” karakteristične za Srbiju i onako malo usporeno više kao Laloši (iako i oni imaju više dijalekata). Kako sam tamo živio 5 godina kod dede i bake bez problema sam govorio ekavicu. Imao sam i dida i babu u Hercegovini gdje se govorila ikavica pa sam i to naučio uz napomenu da svugdje po nekim selima ima čudnih izraza koje čak ni susjedna sela ne znaju što znače. Ipak u školi u ZG smo učili ijekavicu i nisam imao problem s tim pa je najčešće koristim u svakodnevnom govoru. Za ekavicu ili ikavicu treba ti par dana da se uhodaš iako će te svi razumjeti i ovako da govoriš. U Begešu na Zvezdari za par dana sam govorio kao rođen tamo iako preknjiževno, barem tako… Čitaj više »
Bravo, pisac! Samo da napomenem: naš jezik je (bio) i precizniji i bogatiji , dok se nisu poravnala i slova… Možda biš lakše zapisao dijelekt koristeći á, é, ě, ó, ť, ú, ů, ý..
“Školovanje je učinilo svoje – unificiralo je jezik. Silom nametnuto, s ocjenama, ‘uspjesima’, uspjelo je uništiti i previše autohtonih izričaja.”
Ne bih se slozio da je skolovanje unistilo autohtone izricaje.
Skolovanje nam daje svima taj jedan “unificirani” jezik koji nam znatno olaksava svakodnevni zivot, jer kako bi inace izgledala najobicnija komunikacija izmedju razlicitih krajeva jedne drzave? Postojanje standardnog knjizevnog jezika svakako dozivljavam kao veliki plus, bez obzira sto nam je “silom nametnut”. Uostalom, silom nam je nametnuto, jos dok smo jako mali, i da jedemo zlicom i vilicom i da se odrzavamo cistima i pazimo na higijenu itd. Nije bas iza svakog “nametanja” nekakva urota i potreba da se unisti nesto “iskonsko” sto je eto puno bolje i prirodnije.
Ono sto je zapravo unistilo te autohtone izricaje jest to sto su ljudi masovno napustili sela i otisli u gradove.
Ali, to je vec neka druga prica…