Junak s tisuću lica

„Junak je čovjek koji je samostalno postigao pokornost. Upravo si tu zagonetku danas moramo postaviti, a njezino je rješenje uvijek ključna junakova vrlina i njegovo povijesno djelo. Kao što profesor Arnold T. Toynbee pokazuje u svojih šest svezaka studije zakonitosti uspona i raspada civilizacija; raskol u duši, raskol u tijelu društva, neće se razriješiti ni nekim programom povratka u dobre stare dane (arhaizmom), ni programima koje jamče ostvarivanje bolje budućnosti (futurizmom), pa čak ni najrealnijim marljivim radom na ponovnom sastavljanju oronulih sastavnica. Tek rođenje može pokoriti smrt – rođenje, i to ne opet onog starog, već nečeg novog. U duši, u tijelu društva, mora postojati – kanimo li doživjeti dugo preživljavanje – stalno „ponavljanje rođenja“ (palingenesia) kako bi se poništila neprestana ponavljanja smrti.“

Željezo se oblikuje dok je vruće. Oštri udarci kovača naoko djeluju kao da uništavaju željezo. Ukoliko nemamo znanje što kovač radi, pomislili bismo da uništava materijal. Jer kao što znamo; snažni udarci uništavaju… ili možda ipak ne? Nakon velike muke, nakon svih udaraca i paklenog ognja uviđamo da je kovač napravio predivan mač. Nakon udaranja i naoko uništavanja kovač stvara svoje remek djelo. Taj mač sam je junak, ali i oružje koje će koristiti u borbi, a tamo gdje zareže neće ostavljati krvave rane nego sjeme ljubavi za stvaranje boljeg svijeta.

U nastavku potrage za smislom patnje ukratko ćemo vidjeti kako život oblikuje čovjeka na vrućoj vatri. Budući da čovjek nije ništa naučio kroz povijest, i dalje se nalazi u procesu patnje. Naime, život nas sve vrijeme upućuje na ispravan put snovima, sinkronicitetom, jezikom simbolike i znakovima, velikim učiteljima, i drugim pojavama ili ljudima. Budući da čovjek ne sluša, život uzima bol i patnju kao zadnju opciju da probudi čovjeka. Patnja sama po sebi ne može biti niti dobra niti loša jer je ona simptom stanja ili situacije. Ona samo ukazuje na trenutno stanje (situaciju), npr.: vatra je vruća ili ova veza ne funkcionira. Na čovjeku je da shvati smisao boli i patnje.

U nastavku, u pojedinim dijelovima tekstu podsjetiti ćemo da je smisao povezan sa cjelovitošću (jedinstvom) jer ako nema povezanosti ostajemo u svijetu slučajnosti i tu nemamo daljnje mogućnosti traženja smisla.

Osim podjele podrijetla patnje na bol (fizička patnja) i patnja (psihička, emotivna i duševna patnja), možemo ju kategorizirati u četiri vrste:

• Evolucijska i znanstvena kategorija
• Mitološka
• Psihološka i filozofska
• Duhovna i religijska

Svaka od njih iz drugačijeg kuta gledanja ukazuje na svrhu patnje. Kada spojimo sve dijelove dobit ćemo cjelovitu sliku.

Evolucija i znanost

„Naš rascjepkani način mišljenja, gledanja i djelovanja očito ima posljedice na svaki vid ljudskog života. To jest, što je prilično zanimljiva ironija – rascjepkanost se čini jedinom stvari u našem načinu života koja je sveopća, koja djeluje cjelinom bez međa i ograničenja. Do toga dolazi jer su korijeni rascjepkanosti vrlo duboki i sveprožimajući. Kao što je istaknuto, pokušavamo podijeliti ono što je jedno i nedjeljivo, a to podrazumijeva da ćemo u sljedećem koraku pokušati poistovjetiti ono što je različito.“

David Bohm

Tijekom evolucije planeta uvijek se pojave razdoblja u kojima nema većih globalnih turbulencija. To je vrijeme kada se bića odnosno njihovi geni uspavaju, dapače kroz desetke tisuća godina degradiraju što predstavlja pad u njihovom razvoju. Katastrofe su pogubne za većinu njih, ali omogućuju određenom broju jedinki koje prežive da aktiviraju gene koji su ostali zapostavljeni. Zbog toga su mogući nagli skokovi u evoluciji. Tijekom katastrofa živa bića primorana su da se aktiviraju, što u evoluciji znači poticaj za buđenje gena. Bića se moraju trgnuti iz letargije, postati mudrija, pametnija i prema potrebi novih uvjeta promijeniti svoje djelovanje i životni put.

U evolucijskom smislu katastrofe određenim vrstama mogu donijeti izumiranje. Za druge mogu biti plodno tlo za buđenje novih potencijala, mogućnosti i razvoja. Kod ljudskih bića dobrim dijelom (ne u potpunosti) ovisi o njima samima što će se dogoditi s njihovom vrstom. Životinje su uglavnom osuđene na evoluciju i jače vrste (čovjek).

Prema teoriji Geje (živog planeta, ali ne i svjesnog), Zemlja se ponaša poput živog organizma što daje dodatnu dimenziju patnji pogotovo što se tiče ljudskog djelovanja. Bila Zemlja živa ili ne, iz svake globalne katastrofe možemo nešto naučiti ukoliko ju sagledamo sa svih strana.

Evolucija je ponavljanje vječnog uzorka (fraktalna geometrija) kojeg vidimo svagdje oko nas što ide u prilog redu u kozmosu. Fraktalna geometrija ide u prilog i znanstvenicima koji tvrde da kaosom upravlja red. Npr., David Bohm je govorio o implicitnom redu. Ako postoji red koji možemo zapaziti svojim očima (zlatni rez i Fibonaccijev niz) onda mora postojati i smisao našeg postojanja. Ako ga nismo sposobni vidjeti, to ne znači da ne postoji.

Patnja u smislu katastrofe je smrtonosna, ali s druge strane sprječava apsolutno izumiranje jer priprema bića koja ih prežive na iduću nesreću koja će se u materijalnom svijetu kad-tad dogoditi. Patnja u evolucijskom obliku potiče gene na razvoj i neprestano usavršavanje i prilagođavanje. U svijetu koji je u svojim temeljima promjenjiv, time i podložan nesrećama i katastrofama, prilagođavanje je dio života. Kod čovjeka, katastrofe ga potiču da promijeni način djelovanja, razmišljanja, tjera ga na stvaranje bolje tehnologije i materijala.

Iz kuta biologija, smisao boli (fizičke) svima je razumljiv. Njezina uloga je obrambena. Bol upozorava organizam da mu prijeti opasnost i time je njezina uloga zaštitnička. Znanost je donedavno mislila da je bol vezana isključivo uz živčane stanice dok se nisu zabilježili određene anomalije koje su ukazivale na širu sliku; bol nije vezano isključivo uz biologiju (čak i kada tijelo funkcionira normalno) nego i za iskustvo boli. U znanosti je poznat pojam nocicepcija koja se definira svjesno doživljavanje boli. Biološki proces i iskustvo boli dva su fenomena boli koji ukazuje da je čovjek sačinjen od više slojeva. Prodirući sve dublje u sebe, čovjek ima mogućnost transformirati bol i patnju. Istraživanja su pokazala da intenzitet boli ne ovisi samo o biologiji nego i od naših očekivanja što još jednom ukazuje na moć uma. Bol je subjektivna i stoga čini splet većeg broja faktora; senzorni, emocionalni, kognitivni… Iz sljedećeg videa možemo naučiti neke osnove boli. Spomenuli smo u prvom dijelu da patnju možemo svrstati u domenu psihe, a bol u domenu biologije. Ako na taj način gledamo na patnju znači da je patnja psihološkog podrijetla stvar izbora. Navedeni primjeri u sljedećem videu ukazuju nam da čak i bol (biološkog podrijetla) može biti stvar izbora (djelomično, za neke možda i potpuno), jer ovisi i o iskustvu boli.

https://www.ted.com/talks/joshua_w_pate_the_mysterious_science_of_pain?utm_campaign=tedspread&utm_medium=referral&utm_source=tedcomshare

„Možda je jedno od najosebujnijih svojstava svih živih bića, od najmanjeg do najvećeg, njihova sposobnost razvijanja, upravljanja i održavanja sustava koji postavljaju cilj, a potom se trude postići ga kroz kibernetički proces pokušaja i pogrešaka.“

James Lovelock

Mitološki

„Kozmogonijski ciklus predstavlja se zaprepašćujuće dosljedno u svetim spisima svih kontinenata, što pustolovini junaka daje nov i zanimljiv obrat; jer sad se čini da njegovo pogibeljno putovanje nije bilo trud dostizanja već povratka na dostignuto; ne otkrića, već povratka na otkriveno. Otkriva se da su božanske sile, koje je tražio i kroz opasnost osvojio, sve vrijeme postojale u srcu junaka.“

Joseph Campbell

Prema Josephu Campbellu san i mit su simboli dinamike psihe. Dok je san individualnog karaktera, mitovi se tiču cijelog čovječanstva. Prema njemu mitologija je jedna vrsta psihologije pogrešno protumačena kao biografija ili kozmologija. Naime, svi mitovi pričaju o junaku koji kreće na put, na tom putu čekaju ga mnogobrojna iskušenja koje mora proći da bi došao do cilja kojem teži. Nakon iskušenja, borbi, patnje i bola koje prođe, junak dolazi do cilja potrage i vraća se kući da bi ispunio svoju svrhu – objavu istine. U nekim mitovima i legendama junak često pogine ili bude ubijen da bi uskrsnuo. Mitologije, legende, bajke i priče u suštini govore o unutarnjem putovanju. Stoga smrt junaka predstavlja unutarnju smrt lažnog ja (ego), a uskrsnuće simbolizira rođenje novog ja. Nakon puta iskušenja i patnje (smrti iluzornog ja), novi, uskrsnuli ja trebao bi biti transformirani junak. Čovjek mudrac pun razumijevanja, ljubavi i empatije. Ili može u potpunosti izgubiti svoju čovječnost i postati Buddha.

Čovjek uvijek projicira svoje snage prema van. Zato i obožavamo junake (npr. filmske) jer simboliziraju snagu i moć koju želimo imati. U drevna vremena junaci u pričama bili su poticaj ljudima da budu hrabri na životnom putu, da se ne boje patnje jer ona ima smisao. Tada ljudi nisu prebacivali svoje snage na junake i ne činili ništa. Junaci su im bili poticaj da čine i budu junaci u patnji i na putu iskušenja. Priče su bile poticaj da u iskušenjima pronađu nadljudske snage koje će od njih stvoriti istinskog i pravog junaka – čovjeka koji je novorođeni junak.

U pričama i mitologijama patnja je proces kroz koji junak postaje novi čovjek. Patnja nije svrstana u negativni kontekst nego je sastavni dio životnog putovanja i simboličkog umiranja i ponovnog rađanja (uskrsnuća). Iskušenje junaka je u nama. On mora proći kroz zamršene labirinte unutarnjeg previranja da bi pronašao bika (ego) koji je slijep i svojeglav i takav luta svijetom. Junak mu mora otkinuti glavu da bi pronašao izlaz jer svojeglavi slijepac nikada neće pronaći izlaz iz labirinta. Izlaz pronalaze samo junaci koji čekaju u nama da ih pozovemo i hrabro se suočimo s izazovima i patnjom. Na tom putu junak se mora izgubiti, jer ponekad da bi se pronašli moramo se izgubiti. Na tom putu junak mora otići u pustinju, pećinu ili na obalu da prođe iskušenje koje će ga ojačati i transformirati. Kada čovjek prođe i nađe svoj cilj u srcu onda postaje mudrac koji spoznaju objavljuje svijetu i time ostalima ukazuje na put prema stvaranju boljeg svijeta. Svoju mudrost ne može prenijeti u vanjski svijet ukoliko se ne suoči sa unutrašnjim demonima, svojeglavim bikom, divljim konjima i ostalim mitološkim likovima koji su simbolički u pričama projicirani emotivne, psihološke i duhovne snage koje treba demistificirati, obuzdati i svjesno prenijeti u svijet pojavnosti. Čovjek koji se ne suoči sa samim sobom, unutarnjom patnjom i izazovima, neće biti sposoban odgovoriti na vanjske izazove. Takav čovjek neće biti dovoljno mudar, inteligentan, srčan i hrabar. Jer kako ćemo se suočiti s vanjskim svijetom ako nismo sposobni da se suočimo s unutarnjim? Kako ćemo upoznati vanjski svijet, ako ne poznajemo svoj vlastiti, unutarnji? Kako ćemo se suočiti s izazovima i patnjom, ako ne pronađemo junaka u svojem srcu?

„Kad bi se samo dio te izgubljene cjeline mogao izvući na svjetlost dana, doživjeli bismo čudesno proširenje svojih moći, intenzivno obnavljanje života, postali bismo kolosi. Štoviše, kad bismo mogli izvući nešto što nismo zaboravili samo mi, već i cijeli naraštaj čitave naše civilizacije, postali bismo uistinu donositelji blagodati, kulturni junaci naših dana – osobe ne samo od lokalnog nego već i od svjetskog povijesnog značaja. Riječju: prvi je zadatak junaka povući se sa svjetske pozornice sekundarnih posljedica u one kauzalne zone psihe gdje borave stvarne poteškoće, te ih ondje razjasniti, u vlastitom slučaju dokrajčiti i probiti se do neizobličenog, izravnog iskustva i upijanja onoga što je C. G. Jung nazvao arhetipskim slikama.“

Joseph Campbell

Čini se paradoksalno, ali pad je sastavni dio rasta. Da bi sjeme proklijalo mora se staviti u zemlju gdje nema svjetla. Malo sjeme nevjerojatnom snagom može izrasti u predivno drvo koje će jednog dana davati plodove radosti i sreće. Čak i u najlošijim uvjetima sjeme može isklijati. Taj put možemo mu olakšat ako ga njegujemo i zalijevamo. Ako želimo stvoriti plodove ljubavi kojima ćemo hraniti svijet, vrijeme je da posadimo to sjeme.

„S tog motrišta junak simbolizira onaj stvaralački i iskupiteljski božanski lik koji se krije u svima nama, te samo čeka da ga se spozna i pretoči u život.“

Joseph Campbell

U zadnjem dijelu teksta otići ćemo u najdublje sfere ljudskog bića, u njegov um i duh. Do tada ovaj video s jednostavnom pričom možda je objasnio svu suštinu boli. Čovjek je do jučer živio u konzumerističkom i materijalističko-hedonističkom raju. Živio je monotoniji i kolotečini života, zaboravivši živjeti. Umro je prije smrti ne shvativši suštinu života. Možda ga je život patnjom želio isključiti iz matrice i njegove iluzije u kojem je živio i ukazati mu na svijet izvan granica, jer onaj koji ih vidi, za njega granice ne postoje.

https://www.ted.com/talks/bethany_rickwald_and_hayley_levitt_would_you_opt_for_a_life_with_no_pain?utm_campaign=tedspread&utm_medium=referral&utm_source=tedcomshare

Literatura:

1. „Geja – Novi pogled na život Zemlje“ James Lovelock
2. „Cjelovitost i implicitni red“ David Bohm
3. „Junak s tisuću lica“ Joseph Campbell
4. „Tajni kod: Zlatni rez – tajanstvena formula koja vlada umjetnošću, prirodom i znanošću“ Priya Hemenway
5. „Arhitektura biljaka – Biljke kao dio općeg evolucijskog fenomena građenja“ Zvonko Pađan
6. „Holografski svemir“ Michael Talbot