Jutros sam se probudio sa žaljenjem zbog buđenja, htio sam da san još traje jer tamo su bili predragi ljudi kojih odavno nema. Bilo je tamo i vrijeme koje se nalazi tko zna gdje i…onda pomislih – Bože…pa svatko tko je star 50 godina i rođen na selu je živa povijest.
Od biblijskih vremena do smartphonea. Pamti zaprežna kola i volove, konjske zaprege i plugove, vršidbu sijena, branje kukuruza, jastuke od guščjeg perja i pokrivače od vune. Pamti preslice i vunene konce, pamti makadame, staze i puteve kojima asfalt nije bio na pameti. Pamti jasen i pravljenje svirala od jasenove kore…
Pamti vrijeme koje se ne razlikuje previše od onoga u kojem je Abraham sa Sarom gonio stoku (koju mu je faraon poklonio samo da ga ne vidi više).
To je zapravo nevjerojatno!
Pravo je pitanje kako smo se uopće prilagodili? Još jučer smo nožem šiljili olovke TOZ Zagreb, a danas pišemo tipkovnicom online. Još jučer smo klepali kose i kosili djetelinu ručno, još jučer smo nogama gazili grožđe.
A vidi nas sad? Obišli smo pola svijeta, u metropolama se snalazimo kao doma, rezerviramo smještaj preko bookinga i sjedamo u restorane kao prava gospoda. Evo nas u Rotterdamu, Parizu, Berlinu. Pljuckamo kako ništa ne valja, vozimo se 180 km/h u limuzinama (dobro, Ivo Kobaš se vozi u škodi fabiji, to se ne računa pod limuzinu), imamo novca za gorivo i cestarinu, prevaljujemo 50 000 km na godinu…čini se da se razbacujemo vremenom, kao da nam je ono ušteđevina koju po nahođenju možemo trošiti kad hoćemo.
Svijet nam je postao prošireno selo. Volio bih da smo ostali čestiti seljaci u tom velikom selu i da nas grad nije pokvario. Neki i jesu, mnogi nisu. Nikad u zapisanoj i nezapisanoj povijesti se nije ovoliko promjena dogodilo u samo jednoj generaciji. Stotine generacija su živjele i umirale,a da se u njihovim životima ama baš ništa u tehnološkom smislu nije promijenilo. Preko nas su prošle promjene koje su morale promijeniti i nas. Ipak se čini da Promjene nisu promijenile svakoga. Još uvijek smo Posavljaci, Dalmatinci, Zagorci, još uvijek držimo do roda i morala, još uvijek odolijevamo zavodljivom vrlom novom svijetu, još uvijek smo bogobojazni skromni ljudi.
Oko nas stasaju nove generacije koje ništa od onoga što je izgradilo naše karaktere ne pamte. Čak i tomu svjedočimo! Kakve će biti? Hoće li se predati zavodljivim čarima Novoga, on line, fejs, Instagram života bez dodira, hoće li poput nas tehnologiju znati uzeti tek kao pomoćno sredstvo ili će im tehnologija preuzeti život?
Koliko smo mi za to odgovorni?
Jesmo li im cijelo vrijeme dobar ili loš primjer? Živimo li ono što govorimo? Čovjek nije stvoren da radi. Stvoren je da kreira, stvara. Rijetko kad ćemo sresti nekoga koji radi ono što bi radio i da ne mora jer ‘raditi mora’. A ako to sami činimo, onda se ne razlikujemo previše od onog konja upregnutog u plug. Radi zato što je uhićen i što za rad dobiva smještaj i hranu.
Moramo li baš pristajati uvijek na kompromise, na svoju štetu? Što bi se dogodilo da jednom kažemo – Ne, dosta je kompromisa, od danas živim da bih stvarao, da bih koristio talente koje mi je Bog dao. Neću ih više zakopavati u zemlju i takve ih Bogu i zemlji vratiti u istom netaknutom stanju. Moja priča o talentima će biti drugačija. Napravit ću suhozid oko dvorišta. Zasadit ću smilje, kadulju, mentu, šipak i praviti čajeve. Iskoristit ću ove vještine s rukama i znanja koja sam za života skupio. Iako propao. Propasti neću. Jer ću s veseljem dočekivati jutra. Naučit ću konačno zviždati poput slavuja, nabavit ću saksofon i naučiti ga svirati. Skupljat ću jestivo bilje…
Što bi se dogodilo?
Možda bismo završili na ulici, kao socijalni slučaj, pod ovrhom i prezreni od drugih. Možda bismo prestali biti mrtvi ljudi i konačno osjetili život u sebi, bili svjesni ovog rijetkog dara na kojem nam i anđeli zavide, možda bismo naučili komunicirati sa stablima, biljkama, životinjama i naučili čitati ljude, počeli zapažati suptilne nijanse živoga oko sebe.
Nećemo znati ne usudimo li se promijeniti utabane pute i sudbinu za koju i ne znamo kakva je jer bez hrabrosti i usuda živimo sve vrijeme.
Komentar našeg čitatelja Son of Alerik.
Baš lepo , dosta se pronalazim u ovom tekstu iako nisam iz vaših krajeva Son of Alerik.
Zajednički za sve je točak vremena.
Ko kaže da smo se prilagodili . . . nije sve novo baš dobro . . . ali ono šta je ostalo isto je želja . . . Velika razlika je u novim tehnologijama koje olakšavaju život, ali neke od njih pretvaraju ljude isključivo u potrošače. Sićan se 1970-ih Lade koju mi je otac ima i dava bi mi đir, okay trošila je, ali mi ni ovi Audi A3 ne troši puno manje, udobniji je, brži je, ima klimu, GPS plotter . . . ali svako malo mi daje grešku motora da me dovabi u servis kako bi mi ”ovlašteni serviser” reka kako je problem u gorivu, Lada je srkala i nikad ništa nije govorila, moga san rastavit sve i popravit, okay prominija san masu svićica, bobini i kabela . . . danas na Audiju nemaju pojma ni ”ovlašteni serviseri” šta je riknilo, nego krenu sa ponudom od 15000kn, da… Čitaj više »
Ide vrime, prolazi u ciklusima. Sve se nekako okrece, ponavlja. Stasaju nove generacije, za koje cesto kazemo da su “za niku stvar”. Al reka bi, sve u svoje vrime. Svak ima svoje doba sazrivanja, bas ka sta i brada ne pocne rast svakome u istom momentu. Mozda ove novije generacije i skupe muda da kazu: “Dosta je!” Od starijih ne ocekujen to, osim u nekom malom, sitnom postotku. Mozda upravo ova tehnoloska opsada, dehumanizacija iznjedri humanost u najboljem mogucem svitlu. Sve zivi, sve vibrira i sve je u nekoj ravnotezi, ili tezi istom. Svaka akcija pokrece reakciju. I nekako, u dubini duse mi se cini da bi reakcija mogla bit zapanjujuca, ka sumski pozar gradjanskog neposluha.
Svako jutro kad se probudim ne znam gdje sam, ko sam, dokle sam, kako sam, zašto sam. Zbunjenost na kvadrat. Onda me dodatno zavrte snovi protekle noći ukoliko ih se sjećam, pa tu zatupim dodatno pokušavajući odgonetnuti šta sam sam sebi htio reći. Zatim razmišljam o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti ne bih li slučajno nabasao na smisao. Ništa. Bijednog li postojanja. Ustajem, i sjedeći na rubu kreveta i još malo se ne dam, pokušajem dokučiti, prazan vizijom, nadom, duhom i snagom. U polunevjerici zurim u prazno. Pa kako? Šta se desilo? Sad počinjem preispitivati sebe, i opet ne znam. Ne izbježno onda, kao i svako jutro, postavljam pitanje: Bog te j***, šta je ovo?! Bauljam do kupatila, i tek uz ribanje zubi sodom bikarbonom shvatam da to neki nazivaju napretkom, budućnošću. Ostatak dana maštam o divljinama, čistim rijekama, zvjezdanom nebu, plemenskim zajednicama, Platonovoj špilji i slobodi, popraćeno pitanjima o biti,… Čitaj više »
Vremena nisu bitna nekom je sreca ustati iz kreveta nekom nije olimpijska medalja a u kojem dobu zivimo to nema veze najvažniji je sebi pronaći srecu mir zadovoljstvo a kao nekad je bilo bolje danas gore i obrnuto je neistina uvijek su postojali sretni nesretni a vremena su nebitna
Son of Alerik, izvrsno, uljepšao si mi večer. Hvala Ti ! Pitanja u tekstu, hm, to su vječna pitanja, bez odgovora. Bit je u traženju i razmišljanju ..
Kao sto vec spomenuh, jedan od najboljih komentara kolege Alerika do sada! Bravo kolega! Drago mi je da ga je i redakcija prepoznala te postavila kao zaseban clanak.
Odličan 5, sjedi!
Ovaj sam tekst shvatio kao neku vrstu skraćenog filozofsko-tehnološkog evanđelja (ovo je kompliment).
P.S. Ima nas koji smo stvarno “prestali biti mrtvi ljudi” a da nismo završili na ulici ili postali soc. slučajevi. Jedino što kod mene nije moguće napraviti suhozid (nema dosta kamena), ostalo stoji.
Ako je stvoren tek da radi, stvoren je da kasira, vara.
Alerik Čitajući tvoj članak, shvatio sam da ja, zadnjih 30 godina uopće nisam spavao, i presretan sam zbog toga. U tom dugotrajnom budnom stanju imao sam vremena razumjeti “brdo” stvari koje, možda, nikada ne bi skužio da sam i samo na kratko zaspao. ———————————————————— Razlog za ovaj nagli razvoj tehnologije koji je započeo sa industrijskom revolucijom i razvija se geometrijskom progresijom mogao bi objasniti ovako – Da su nas Stvoritelji pustili nekoliko tisuća godina (ili više) da se prirodnom selekcijom pročistimo i razvijemo sposobnosti prilagođavanja i preživljavanja i kada smo dostigli nivo prilagođenosti primjeren svrsi našeg postojanja, dali su nam (i daju) organizacijska i tehnološka znanja u svrhu što bržeg ostvarenja cilja, kojega najveća većina nas robova ni ne zna. “Čovjek nije stvoren da RADI. Stvoren je da kreira, stvara.” Možda si umjesto “radi” želio reći – robuje. No, kada ne bi bilo onih koji robuju, kako bi se u… Čitaj više »
piši kući propalo je.
možda ti maštaš o suhozidu i smilju ali parazitski sloj društva sanja kako da ti naplati tvoju aktivnost. i kasnije te ovrši kad odlučiš prekinut dotok novaca za parazite.
zato svi vi koji sanjate sanjajte i dalje dok god se ne uvede kao obavezan predmet izgradnja giljotine nema nade. osim za parazite i uhljebe.
Zahvaljujem svima na komentarima. Tek sam napisao ono što bi mnogi od nas i sami napisali ili željeli pročitati. Karma, sudbina, horoskop, đjotiš…sve to jest i sve to postoji u svojoj matematičkoj točnosti, ni Vadim Zeland sa svojim transurfingom nije u krivu. I stoji još nešto -(svoju) budućnost možemo mijenjati. Mijenjamo je svojim izborima. A da bismo mogli birati, moramo znati da možemo birati. Svoje reakcije. Što mogu oni koji su u stanju promatrati sebe. Ropstvo nije izvanjsko (iako jest, ali nije presudno ni za što), ono dolazi iznutra. Programiranjem, kontrolom nad mislima, stavovima koji se smišljaju negdje drugdje, a onda ih mi uzimamo kao svoje misli, stavove, uvjerenja. Nemam nikakve sumnje u to da smo i kontrolirani i nadzirani iz 4D. Dok god smo odvojeni od samih sebe i prirodne veze sa Stvoriteljem, ta kontrola je učinkovita. Otud ovolike agresije na svijest. Najprije je izvući van iz čovjeka (kroz… Čitaj više »
mislim … u kakvom mi to vremenu zivimo. tisucljeca su se stopila u desetljece. zamisljam prozivljavavamo li cjelokupnu ljudsku povijest u jednom zivotu. od paleolitika, kad smo skupljali sirovine golim rukama, u prirodi do nekog novog doba u kojem nije iskljuceno da cemo imati inteligentne robote. osjetili smo 10 tisuca godina ljudske povijesti, svijet koji je nestajao pred nasim ocima, svijet koji smo mogli dodirnuti, udihnuti, okusiti. kamene stepenice ukopane u rivinu (brdo), brvna, plotove, drvene alatke, drvene klinove, vodu iz izvora, divlje voce, tursiju, branje lisnjaka i drinila u sumi, stapanje varenike u stapu (2 sata da se napravi maslo), palentu tri puta tjedno, kruva i varenike za dorucak svaki dan, tralja, vlaka, sana, stogova, lisnjaka (stog od lisca, za hranu zivotinjama preko zime). na jednom mjestu, moralo se znati gdje, bila je melta (tako smo zvali nekakvu zemlju slicnu ubrasnjenom pjesku, koja se mogla lijepiti na zid. pravili… Čitaj više »