Kad drvce oživi

“Dođi u dvorište da vidiš nešto, prosto ne mogu vjerovati da je to stvarnost!”, govori mi sva ozarena supruga koja je izašla zaliti ono malo voća, povrća i cvijeća što imamo iza kuće. „Oživjelo je ono stabalce što mi je donijela Ingrid“, nastavlja ona svoju priču dok izlazim u dvorište.

A priča počinje ovako: Jedna baka, sada ima devedeset devet godina, još prije tridesetak godina iz neke egzotične zemlje donijela je biljku koja je imala prekrasne cvjetove i za koju se ova bakica veoma vezala. Bila je to velika obveza i briga donijeti je s tolike daljine, pa onda je zasaditi i adaptirati na nove uvjete života, u novoj, njoj drukčijoj klimatskoj sredini. Pazila je baka i njegovala novu biljku ljubimicu što je bolje umjela, jer za nju su je vezivale i neke uspomene s dalekog i važnog putovanja. Biljka se ubrzo adaptirala i uzvraćala na ljubav svoje domaćice divnim cvjetovima, baš onakvima kakvima se ova baka najviše divila.

Ali neko vrijeme je baka bila odsutna i brigu o svemu što je imala u kući povjerila je jednoj ženi u koju je imala povjerenje. Ipak, ta žena nije dovoljno pazila neobičnu biljku i ona se osušila. Kad se baka, nakon dužeg izbivanja, vratila kući, bila je očajna vidjevši da je njena omiljena biljka uvenula i bačena zajedno sa saksijom na gomilu koju bi uskoro trebalo odvesti na smeće. No, tu se zatekla i Ingrid, svekrva naše kćerke, i sjetila se moje supruge i toga kako njoj „ide sve od ruke“ oko biljaka. Donijela je saksiju s „uginulom“ biljkom, a supruga ju je presadila u veću posudu i, bez velike nade u čudo, počela njegovati „kao da je živa“. Već tri mjeseca je taj potkresani kostur od biljke stajao u dvorištu bez ikakvih znakova života. A danas – supruga je na njemu primijetila četiri pupoljka! Obradovala se kao dijete. Nije to tek uzgojena nova biljka iz sjemenke ili sadnice gdje je gotovo sigurno da će se stabalce normalno primiti i dalje razvijati. To je bilo vraćanje iz mrtvih, slučaj gotovo beznadežan, i zato je radost mnogo veća.

E, sad se u igru uključujem i ja! Sad, kad je sve gotovo, kad je „operacija uspjela i kad je pacijent spašen“. Već sam dva puta danas izlazio vidjeti jesu li pupoljci porasli. Nestrpljiv sam da vidim kakvi će cvjetovi biti kad biljka procvjeta, mada ne vjerujem da će to biti ove godine, već je pokasno. A baka je još živa i trebalo bi joj vratiti njeno stabalce čim malo ojača. Pitanje je hoću li i dočekati da vidim koja je biljka u pitanju i kavi su joj cvjetovi.

No, važno je da je jedan život spašen. U njemu će, nadam se, uživati i biljka i oni koji je budu gledali. A mene, ako kojim slučajem spomenem u nekom budućem tekstu ovu biljku i zaigram se pa kažem kako smo je „mi“ spasili, podsjetite da se kitim tuđim perjem!