Kad grlice razgovaraju

Ne razgovaraju samo ljudi. I životinje, ptice, pa i ribe imaju svoj „govor“ i komuniciraju možda i više nego ljudi, samo njihove jezike nismo još odgonetnuli pa ih ne razumijemo.

Naslušao sam se najviše govora domaćih životinja. Naravno, nikada nisam razumio ni jedan životinjski jezik, ali nekada bih iz „razgovora“ mogao naslutiti bar neke njihove osjećaje. Recimo, kad se krava oteli i kad liže tele, ili kad mu pomaže da ustane, kad ga bodri dok ono sisa, ona ima tako nježan glas, tih, a oglašavanja su joj vrlo kratka. U tom glasu se osjeti sva roditeljska ljubav. Drukčije se oglašava kad je gladna ili žedna. Tad joj je glas prodoran i otegnut. Drukčije se oglašava i kad je u opasnosti, ili u krdu kad s prijateljicama vodi „obične“ razgovore. Nekada i kad ne vidim kravu, po glasu joj mogu pogoditi je li raspoložena ili nije.

Slično je i sa psima, svinjama, ovcama, kokošima. Svi imaju i emocije u govoru koje možemo prepoznati. Drukčije se oglašavaju u različitim prilikama. Za udvaranje imaju jedan ton, za prijetnju drugi, za radost treći i tako dalje. I svi imaju i duže i kraće „rečenice“; nekada vode duže, a nekada kraće razgovore.

Ali grlice su posebna priča. One se razlikuju od domaćih životinja i ptica prvo po tome što imaju jednog partnera za cijeli život. Domaće je čovjek pripitomio i, ko zna, možda ih je naučio i da imaju više partnera i tako budu sličniji vlasniku? Uostalom, i da želi biti vjerni i živjeti u parovima, čovjek im to ne bi dozvolio. On jednostavno određuje ko će s kim, kada, gdje i kako živjeti, tako da domaće životinje i ptice nemaju pravo na izbor partnera, a grlice imaju. One biraju i gdje će živjeti, gdje će gnijezdo sviti. Eto, prijatelj iz Pariza mi javlja da su se na njegovom balkonu već toliko odomaćile da su i drugi puta snijele jaja i da ponovo čekaju mlade. Ne smeta im što su ljudima na dohvat ruke. Ali grlice imaju i poseban način govora u koji baš nikako ne mogu prodrijeti. Toliko sam ga često čuo da sam u stanju slično i sam ponoviti ono što kažu, ali svojim glasom koje grlice razumiju isto onoliko koliko i ja njihov. Uglavnom, jedno od grlica, ne znam je to muško ili žensko, progovori: „Gugu-gu, gugu-gu, gugu-gu, gugu-gu, gugu-gu, gu.“ Ono drugo mu odgovori potpuno isto, sve istim tonom, u istim razmacima. Onda slijedi mala pauza, a potom sve isto – potpuno iste rečenice, isti ton, s istim razmacima. I tako po cijeli dan. Nema šanse da mogu otkriti bilo kakvu emociju u glasu. Ne znam je li to veseo razgovor, je li svađa, pjevaju li možda ili tuguju – ništa! Možda nekada pričaju svoje viceve, možda tračaju, kuju planove za budućnost – ko bi to znao kad sve ponavljaju jedno te isto, na isti način, bez ispoljavanja ikakve emocije.

A opet, možda su to najemotivniji razgovori koji postoje, samo ih čovjek ne može razumjeti? Ne kaže se uzalud da se neki ljudi „slažu kao dva goluba“ ili da razgovaraju „kao golupčići“? Možda su oni pronašli rješenje za skladan život u kom uvijek vlada samo ljubav i njihov razgovor uvijek odiše samo tim istim osjećajem u kom razgovaraju jedino o sreći? I možda je dobro da to ne razumijemo i ne miješamo se u njihove odnose, jer gdje se čovjek umiješa…