Kad Kinez pojede šišmiša, Zapad se popiša…

U neka druga vremena, ne tako davna, naši tv novinari već sad bi se spremali za sačekuše za turiste na naplatnim kućicama auto puteva, ministar turizma bi se hvalio dosadašnjim brojkama, električari i fasaderi bi po obali udarali završne radove, a BMW-i X-5,6,7, Mercedesi ML, GLC, S-500 bi krstarili smjerom Zagreb-More i natrag. Valjalo se spremiti za žetvu.

Pojačan promet auto cestom bio je garancija ostanka zaslužnih državotvoraca na radnom mjestu u HAC-u, garancija na vrijeme plaćenih rata kredita za izgradnju, za ‘nedamonašeceste’. Smijali bi se i trgovački lanci, porezne uprave i brojači naplaćenog PDV-a.

Apartmani, hoteli, kuće za odmor kojima ni potres ne može ništa, okolni svijet u gospodarskom rastu koji svake godine izbaci nove milijune ljudi sposobnih za pokoravanje turističkih destinacija – što bi moglo poći krivo? Jedino asteroid ili nuklearni rat!?

A onda neki umorni kineski radnik pojede šišmiša!? Gore nije moglo ni u najgoroj groteski!

Prošla su puna četiri mjeseca od pojave ‘nultog Kineza’ – onog koji je pojeo šišmiša, ili onog koji je prvi došao u dodir s virusom iz laboratorija u Wuhanu kojeg financiraju svi, a koji je tamo došao iz američkog Fort Detricka ili iz Kanade, ili je jednostavno mutirao te nije postao mutav, nego počeo govoriti sve svjetske jezike. Toliko vremena, a ‘struka’ o virusu nije saznala ništa čvrsto. Još uvijek ne zna skače li virus poput klokana ili skakavca jedan metar, dva ili tri te skače li uopće; ne zna jesu li maske korisne ili nekorisne; nije sigurna je li zaključavanje bilo nužno za spas stanovništva ili nije (svima koji su zaključali svoje stanovništvo i gospodarstvo trn u oku su Šveđani i Tajvanci, najradije bi im ubacili još koji virus, samo da se pokaže da je njihov odnos prema virusu pogrešan); nisu sigurni stječe li se imunitet prebolijevanjem ili ne, traje li inkubacija tjedan ili dva, je li za vrijeme inkubacije nositelj virusa zarazan ili ne.

Da ne nabrajamo – struka je postala ‘struka’ i pokriće za političke odluke kukavičkih političara.

Prvotni strah kod većine ljudi u suočavanju s ‘virusom sudnjeg dana’ je bio shvatljiv – dolazi smrtonosni neprijatelj protiv kojeg se nemoguće obraniti, osim neizlaskom iz kuće, držanjem socijalne, fizičke i svake druge distance. Slike vojnih kamion natovarenih mrtvačkim sanducima iz Bergama, slike groblja po ledinama u gradovima bile su dovoljne za masovni uzvik – Zatvorite nas! Državo, spasi nas! Zabrani sve!

Nije stoga bilo čudno da su epidemiolozi i ostali stožeraši (u svakoj zemlji je oformljeno slično ‘krizno tijelo’) preko noći postali zvijezde, spasitelji nacije i superheroji.

Neki, koji su i inače buntovni i nepovjerljivi prema svemu što dolazi od vlasti (što je već prepoznato u ‘struci’ kao psihološki poremećaj) počeli su sumnjati, kako u ispravnost politike zaključavanja, tako i u službena objašnjenja o porijeklu, karakteru virusa te o smrtnosti koju izaziva. No ti glasovi su bili ušutkani spregom koja se pokazala učinkovita – vlast je prije zaključavanja država sazvala sve medije i prezentirala im upute o izvještavanju ‘o korona-krizi’. Zauzvrat mediji dobivaju helikopterski novac i unisono zavijaju isto.

Hrvatska je postala predsjedavajuća u Vijeću Europe, Rijeka postala kulturna prijestolnica Europe i sve to je propalo (novac za kulturnu prijestolnicu nije propao, uredno se trošio). Europska Unija nije propala, ali se pokazala kao teritorij na kojem se plaća s određenom valutom što bi bilo skoro sve, da ne bijaše rasprave o tomu koliko će novog novca ECB kreirati kako će ga raspodijeliti.

Svaka država se obračunavala s virusom, kao i sa svojim stanovništvom na svoj način te Europu bez granica pretvorila u Europu s granicama, zabranom putovanja i prizemljivanjem zrakoplova koji se po zračnim lukama utrkivaju tko će prije zauzeti parking mjesto, kao nekad mi po parkinzima trgovačkih centara.

Europske ceste su postale sablasno prazne, na njima samo teški kamioni s propusnicama, gradovi prazni. Smijati se ili plakati – kad recimo vidiš Španjolce koje su pustili na jedan ili dva sata da izađu izvan doma?

Države su kupovale građanski posluh novcem iz zaduženja. Jedva 10 milijarda eura će recimo Hrvatsku koštati sve on što je morala kupiti i potkupiti za vrijeme zaključavanja našeg svagdašnjeg.

Nije bolje prolazila za ‘najjača sila svijeta SAD’, niti njen pandan u Moskvi.

Dok su svi spašavali svijet ostankom doma, Kina je radila. Zabilježila tek manji gospodarski rast, povećala izvoz i postala najbitnija činjenica na svijetu. „Kineski rast BDP-a smanjio se za 6,8% u prvom tromjesečju 2020. Oporavak je već u tijeku. Službeno, nezaposlenost je krajem ožujka iznosila 5,9% – ne uzimajući u obzir radnike migrante koji su se vratili u velike gradove nakon što su proveli vrhunac Covid-19 na selu. Bilo je projekcija nezaposlenosti od 20% – kasnije  povučene.

Oporavak će biti mješavina ekonomskih poticaja za velike i male tvrtke; ulaganja u infrastrukturu; i vaučerima velikom broju radnih masa. Sustav hukou  – koji povezuje socijalna prava s prebivalištem – također će biti reformiran.“

Kad se za koji dan Europa i SAD probude iz noćne more, ugledat će Kinu – moćniju, čvršću i utjecajniju nego ikad. Hibridni rat kojeg je Zapad vodio protiv Kine i konačno s virusom trebao dovesti do pobjedničke faze je u samom finišu doveo do preokreta u ‘ratnoj sreći’ – Zapad je danas na koljenima, s osiromašenim i izbezumljenim stanovništvom, s ogromnom nezaposlenošću, s padom optimizma, nesposoban dogovoriti se oko bilo čega, a za to vrijeme Kina širi svoj utjecaj na svom putu svile.