Kad muževi dosade

Zvali smo ga Crni. Bio je tamnije puti i crne kose, uvijek nešto duže od kose ostalih dječaka. Družili smo se i odrastali zajedno.

Kad smo pošli u srednje škole, nas nekolicina nastavismo školovanje u našoj Varoši ili u Sarajevu, a njega upisaše u jednu srednju školu u sjevernoj Bosni. Boravio je u školskom domu – internatu. Nastavili smo se viđati i družiti za vrijeme praznika, zimskih i ljetnih odmora. Fudbal, kupanje u rijekama i muvanje po gradu i okolini bili su nam glavna zanimacija.

Negdje na polugodištu trećeg razreda srednje škole, Crni dođe na školski raspust. Bio je već izrastao u lijepog mladića, sklonog veselim manguplucima. Predloži nam da idemo na igranku. Mi zaćutasmo. – Šta je, što vam se ne ide? – zainteresova se. – Mi ne znamo plesati – procijedi neko od nas. – Ne znate!? – Da, ne zna nijedan. – Hoćete li da vas ja naučim? – upita Crni. – Otkud ti znaš? – zagrajasmo.– Pa, mi u internatu stalno priređujemo igranke. Dolaze djevojke iz drugih škola, plešemo, zabavljamo se, družimo…

Poslije kratkog snebivanja, naš četvorica prihvatili smo da nas Crni nauči plesnim koracima. Nabavili smo gramofon i obuka je počela. Naravno, prvo se počelo s tangom. Učili smo i odbrojavali prve muške korake i njihov redoslijed. Glumiti partnerku znao je samo Crni, što je dosta strpljivo radio. Kada smo savladali abecedu tanga, ponešto nam je objasnio o slofoksu i svingu. Mada nas je Crni stalno ohrabrivao, na prvoj igranci smo se baš preznojavali. Niko se nije usuđivao zamoliti djevojku za ples. Strah je vladao i pri pomisli da bi se, kada dame biraju, neka od njih uputila u pravcu našeg nervoznog društvanceta. Konačno, morao je neko probiti led. Izvlačili smo šibice. Onaj s najkraćim drvcetom bio je obavezan da provjeri svoje znanje s pravom partnerkom. I uspio je. Vratio nam se znojav, ali zadovoljan. Na drugoj ili trećoj igranci za njim smo krenuli i mi ostali. Onda se javio novi problem. Muzičari su počinjali s tangom, a onda nastavljali slofoks ili sving. Ponekad su to radili namjerno da izbezume novajlije. To je bio pravi šok. Trebalo je priznati djevojci da taj ples ne znamo. Ma bruka do neba. Postojalo je samo jedno rješenje: nastaviti obuku sa Crnim. Naravno, i to smo obavili i postepeno postajali „inventar” svake naredne igranke. Javljale su se simpatije, ljubavi, svi smo počeli da se zabavljamo s nekom djevojkom. Pozavršavali smo srednje škole i fakultete.

Pođosmo, gotovo zajedno, i na odsluženje vojnog roka. Na željezničkoj stanici svakog od nas, osim Crnog, pratila je djevojka. On je imao naviku da istovremeno diskretno koketira sa dvije-tri, pa je svaku odbio da ga isprati da ne bi došlo do nepoželjnih susreta, sumnjičenja i objašnjavanja. Ko je bio u vojsci zna kako mu je bilo. Onom koji nije služio armiju teško je to objasniti. Ipak, nezaboravno je šišanje, kolektivno kupanje za osam minuta, oblačenje nasumice podijeljenih uniformi, koje su na nekom visile a na drugom dosezale do potkoljenica, držanje hlača u rukama, ismijavanje regruta od starih vojnika… Slijedili su obuka, disciplina, dril, čeličenje, politička nastava, dežurstva, čekanje pisama od djevojaka i paketa od roditelja. One koji su idealizovali JNA, razočarali su ponašanje i odnosi među starješinama. Sve ono što suveć zapazili u civilstvu, zatekli su i u odnosima među podoficirima i oficirima: surevnjivost, ogovaranje, karijerizam…

Nakon obuke, počelo je odbrojavanje dana do odlaska na dopust ili odsluženja vojnog roka. U vojsci se rađaju velika, neraskidiva prijateljstva. Od svega toga kasnije ne ostane ništa. Bilo kako bilo, svi odslužismo vojsku. Kad smo se ponovo sastali, svako je imao svoju priču. Iskustva nas četvorice bila su slična. Samo je Crni imao drugačiju priču. Regrutovan je u vazduhoplovnu pješadiju. Prvo mjesto okupljanja bio je Požarevac. Obuku je obavio u Kraljevu i onda premješten u Kasarnu Pančevo. U malom garnizonu uskoro je dobio jedno od najpoželjnijih vojničkih zaduženja. Postao je kurir. Biti kurir značilo je imati stalnu dozvolu za izlazak u grad, kontaktirati sa vojnim starješinama i civilima na službi u Armiji, vrtjeti se oko oficirske menze, koristiti povlastice kuvara… Za takve srećkoviće govorilo se „Njemu je banja Armija“.

Još jedna okolnost bitno je uticala na život Crnoga i zbivanja koja će uslijediti. U administraciji Garnizona radile su i četiri mlade žene. Tri su bile udate. Odnoseći i donoseći poštu, svaki dan je slušao njihove razgovore, ispovijesti, žalopojke o nesporazumima u braku, odsustvu prave ljubavi, nevjernim i dosadnim muževima, jednoličnom životu… Sve češće su se povjeravale i Crnome. Naročito su to radile Ilonka i Finka. Obje su iskazivala neskrivene simpatije prema mladom vojniku. Ilonka naročito. Ni Crni nije bio ravnodušan. San svakog vojnika je da se utrpa u neki ženski krevet. Obje žene, opet, vjerovale su da su vojnici prava prilika da se nadoknadi ono što im muževi ne pružaju. I uskoro je planulo. Ostajući sami u kancelariji, slučajno ili namjerno, Ilonka i Crni su se zgrabili i dršćući ljubili. Bilo je tu i požude i ljubavi i straha da ih neko ne zatekne u zagrljaju. Naredni cilj bio naći prazan stan. Hotel je bio rizičan za ženu udatu u malom mjestu. Ubrzo se Ilonka snašla. Otići će u stan svoje prijateljice. Crni je dobio dan i noć dopusta zbog navodne posjete i otišao predveče na dogovoreno mjesto, a onda za Ilonkom do željene adrese. Na njegovo iznenađenje, Ilonkina prijateljica nije napuštala sobu. Uskoro je legla u svoj krevet. Drugi, koji je doticao njen, prepustila je ustreptalom i nervoznom paru. Crni nikad nije uspio da shvati zaštoje ona tu ostala i kako je doživljavala dugotrajno drmusanje, dahtanje, cičanje i šaptanje uz njenu glavu. Rado je odbijao pomisao da je na to već navikla, bilo od Ilonke ili od nekog drugoga. Ili je i sama bivala u sličnoj situaciji. Više se nisu koristili uslugama ove prijateljice, a drugih prilika bilo je mnogo manje od njihovih želja. Išli su u neka susjedna sela i koristili rijetke šanse da ostanu sami. Tako su živjeli od susreta do susreta. Ćaskanje u kancelariji nije moglo nadomjestiti časove bliskosti. Pisma koja su Crnome stizala od njegovih djevojaka nervirala su Ilonku. Insistirala je da na njih ne odgovara ili da odgovori hladno i suvoparno.

Onda je Crni iznenada dobio redovni vojnički dopust: sedam dana odlaska kući. Sa zaprepašćenjem je dočekao Ilonkin zahtjev da i ona pođe s njim. Bila je udata, imala je dijete, bila je zaposlena u vojnoj instituciji, ali je htjela s Crnim na odmor. Bilo je dosta do kraja vojnog roka, pa mu se nije isplatilo prekidati vezu. Otišli su zajedno. Obilazili njegovu rodbinu, lunjali po Varoši, okolini i Sarajevu, bez prilika da za intimnije trenutke. Uoči povratka, Ilonka je noćila kod svoje rođake i dogovorili su se da nađu na Željezničkoj stanici u Sarajevu. Crni ju je čekao na dogovorenom mjestu. Vrijeme polaska voza se približavalo, a ona se nije pojavljivala. U zadnjem trenutku ušao je u voz i otputovao sam.

– Javi se Majoru na raport – bilo je prvo naređenje pri povratku. – Čuj, sinko, znamo sve što se dešava. Napravio si nam veliki problem. Ne pokušavaj mi ništa lagati – rekao mu je Major. Da sam mlađi i bio na tvom mjestu, možda bih i ja to uradio. Dolazio nam je Ilonkin muž i pitao gdje mu je žena. Digao je veliku frku, prijetio da će sve saznati viša komanda, da će te ubiti. I onda smo svi shvatili da je ona otišla s tobom. – Nije sa mnom – izustio je. – Nije sada – nastavio je Major. – Kazali smo mužu kada i odakle se vraćaš i on je otputovao u Sarajevo, dočekao ju je na putu za Željezničku stanicu i odveo na Jadran, na novo ’bračno putovanje’ – sarkastično će Major. – Nego ti više ne možeš ovdje ostati. Svi znaju za vaš skandal. Odmah ćemo te prekomandovati u Batajnicu. Opasno je da te muž, kada se njih dvoje vrate, zatekne ovdje. A Ilonki ćemo dati otkaz.

Po brzom postupku našao se u Batajnici i javio dežurnom oficiru. – Dobro došao, švaleru! Kažu da si ti tamo obradio većinu žena u vojnoj administraciji. E ovdje žene možeš viđati samo na slikama – zasuo ga je oficir svojim saznanjima i najavama, upućujući ga jednom mlađem poručniku. Kod poručnika sličan doček. Kad ga je upoznao sa pripadajućom jedinicom, dužnostima, zadužio opremom i pokazao krevet, nije mogao da ne upita: – Dobro, jesi li ti tamo stvarno bio takav „Kazanova“ pa su te morali prekomandovati? Ovdje je strašna disciplina i skupo će te koštati ta švaleracija. – Sve je to preuveličano, druže poručniče! – skrušeno je odgovorio Crni.

Ubrzo se uvjerio u garnizonski disciplinu. Oružje, oprema i vozila morali su svakodnevno da sijaju. Vježbalo se po kiši, blatu ili nesnosnoj vrelini. Svakodnevno su čistile višekilometarske avionske piste. Insistiralo se da uniforma uvijek bude spremna za česte paradne dočeke stranih delegacija. Tražilo se da kreveti izgledaju kao ispeglani, tako da su pojedini vojnici spavali na podu da ne pokvare te „kutije šibica“. Crnoga su dodatno muštrali.

Onda, oko dva mjeseca nakon prekomande, najaviše mu posjetu „neke žene“. Dobio je dozvolu za izlazak. Na kapiji ga je čekala Ilonka. Imali su o čemu da razgovaraju. Ispričala je kako ju je muž dočekao u Sarajevu, da ju je išamarao, a onda se izvinjavao, plakao i molio da odu na Jadran. Tvrdila je da nije imala izbora, ali da je i dalje zaljubljena u Crnoga i da je spremna da napusti muža i dijete i da s njim negdje započne novi život. Obostrane nervoze nije nestalo ni nakon kraće ljubavne epizode u obližnjem kukuruzištu, najjeftinijem vojničkom skrovištu. Otišla je uz obećanje da će ga ponovo posjetiti. Nikad se više nisu vidjeli. Kasnije je saznao da je s mužem i djetetom odselila u neko mjesto u unutrašnjosti – da se sklone od ogovaranja.

Crni je povjerovao da više neće imati posljedica svoje avanture. Uskoro se pokazalo da je u zabludi. Na jednoj napornoj noćnoj vježbi, u ponoćnim satima, probudiše ga i pozvaše kod nekog kapetana prve klase. Javi se, raportirajući, u njegov šator.Sedi vojniče! – reče kapetan i nastavi: – Znaš li zašto sam te pozvao? – Ne znam, druže kapetane. – Ja sam Finkin muž. Znaš li ti nju? – Znam. – Kako i koliko je znaš? – nastavi kapetan, nagovještavajući nova pitanja. – Bio sam u garnizonu gdje je radila vaša supruga. – Da, da, zna se i šta si ti radio u tamošnjem garnizonu. Nego, muškarci smo, govorimo otvoreno, jesi li ševio i moju Finku? – Druže kapetane – zausti da odgovori Crni. – Prođi se toga ’druže kapetane’, kaži što te pitam! – naoštri se starješina. – Nisam zaista. Zaljubio sam se bio u drugu ženu, a s vašom nisam imao nikakvog kontakta. – Ne laži mi – podviknu kapetan. – Viđali su vas same u kancelariji. – Donosio sam i odnosio poštu. Dešavalo se da ona bude sama. – Ne vrdaj mi. Znam ja svoju Finku. Ona je u duši radodajka, a ti si se tamo ponašao kao petao prema kokošima. Nju je trebalo samo „kljucnuti“ i ona bi prilegla. Zaćutali su. Kapetan je ljuštio krušku i jeo parče po parče. Nudio je i Crnoga, ali se njemu od svega stezalo u grlu. Nakon duže pauze, kapetan nastavi: – Iskreno da priznam, brak mi je dugo u krizi i najradije bih se razveo. Treba mi još neki dokaz da me žena vara. Tebi ne vjerujem. Konkretnije, mislim da si lažov i lupež. Već si razorio jedan brak a evo i moj ćeš. – Ali, druže kapetane…. – Ćuti! Znaš li ti šta ja tebi noćas mogu učiniti? Potpuno slomljen od noćne torture svog vojnog starješine i svega što mu se dešavalo, Crni je počeo da plače.– Eto kakav si ti muškarac i vojnik: cmizdriš, umjesto da hrabro kažeš istinu. – Rekao sam i vrijeđa me nepravda. – Čuj, nepravda!? A pravedno je mešati se u tuđe brakove? Hajde, gubi se. I nemoj da bi nekome ispričao da smo noćas razgovarali. Znaš šta ja sve mogu učiniti!? Na spavanje se vratio pred zoru. Ujutro je nekako izbjegao da odgovori poručniku zašto ga je zvao kapetan. Do kraja vojnog roka nije bilo novih maltretiranja.

Nekoliko godina kasnije posredno mu je stavljeno do znanja gdje živi i radi Ilonka, što je asociralo na mogućnost novog susreta. No glava mu je tada bila hladnija i srce je vuklo na drugu stranu. Nijednom nismo prekinuli Crnoga dok nam je ovo pričao. Svaki od nas polako je cugao svoje piće i uživljavao se u traumatične dogodovštine prijatelja. Nismo mu zavidjeli. Razmišljali smo kakve li će biti naše životne saputnice. Ćaskajući, usaglasismo se da su dosadni muževi često uzrok što žene potraže sreću van bračne zajednice. Narednih godina svako je otišao svojim životnim putem. Kontaktirali smo i povremeno se viđali. Godine su prolazile. Nakon neke dvije decenije, Crni mi se požali: „Izgleda da ću se morati razvesti, supruga me vara. Zar baš sve u životu mora da se vrati? Nisam zaboravio naš davni razgovor o dosadnim muževima, ali ne mogu prihvatiti da sam to i sâm postao.“