U sedamdesetim godinama, u vremenu perlonskih košulja i misnog odijela, u Zaostrogu kod Makarske su svakog ljeta bili organizirani odbojkaški kampovi za obuku trenera i mladih igrača.
Svakog popodneva bi se za publiku, turiste, na odbojkaškom terenu od crvenog tucanika, odigrala jedna utakmica između bosanskohercegovačkih juniorskih odbojkaških nada, kojima sam tada i ja pripadao, i seniora, iskusnih odbojkaša.
Da li zato što je tadašnja turistička ponuda bila ograničena ili zbog privlačnosti našeg načina igranja i doživljavanja odbojke, činjenica je da bi svakodnevno i nekoliko stotina ljudi zauzelo sve do posljednjeg mjesta na tribinama u kampu. Posebno nedjeljom je bilo sve popunjeno, a tada bi se igralo i finale, pa bi i ponajbolji treneri bili na klupama.
Nikad neću zaboraviti primjer jednog od mojih pasioniranih trenera. Mislim da je po zanimanju bio ljekar, a i DIF-ovac, tada trener Mladen Maglov iz Brčkog. Nosio je bijelu, perlonsku košulju, a u tom vremenu ko je mogao kupiti i nedjeljom pronosati perlonsku košulju, imao je dokaz da je vrlo uspješan, jer takva košulja je koštala malo bogatstvo.
Jedne nedjelje na klupi, kao trener u bijeloj perlonskoj košulji i sa kravatom, vodeći utakmicu juniora koji su igrali finale – ponosni, u novim majicama, nakon što je jedna lopta pala u teren, a niko se nije bacio takozvanim upijačem da je spasi, Mlađo je razočaran uzeo time out i začuđeno nas upitao zašto se ne bacamo, da bi mu jedan od juniora, sa logičnim čuđenjem na licu odgovorio: “Pa, Mlađo, šteta je, a i tucanik je oštar i prljav, odoše nam dresovi…“
U tom momentu je TRENER Mlađo, pogođen komentarom, teatralno odvezao svoju kravatu, dodao je asistentu, okrenuo se i bacio elegantno odbojkaškim upijačem na sred terena sa tucanikom. Stotinjak i više iznenađenih gledalaca bilo je zapanjeno, zaprepašteno, ne vjerujući svojim očima. Ustali su i spontano aplaudirali dok se Mladen dizao i rukama stresao, u stvari više mrljao, crveni tucanik po svojoj, nekoliko sekundi prije snježno-bijeloj perlonskoj košulji.
Bila je to lekcija koja se pamti cijelog života. Taj trenerov gest podsjetio me na odnos Mihaila Barišnjikova prema onome što radi. Ovaj svjetski velikan baletske umjetnosti jednom prilikom je izjavio: „Ja ne igram balet, ja SAM balet.“
hja, dobro, ako je On bio Odbojka- i neka se bacao. I ja bi se radije bacio nego da dajem malo bogatstvo za bilo koji komad odjeće (osim možda jakog a udobnog multipraktik radnog kombinezona u kojem se ugodno i bacati), a posebno za plastičnu košulju (bog te mazo!! koji mentalni sklop… Ni danas ne slijedim ‘trendove’ a pogotovo ne bih one grozote). Što sam htio reći.. hvala za tekst i poticaj na razmišljanje o temi… ali našlo bi se i poučnijih priča iz života, o požrtvovnosti i samoprijegoru.. Mislim da se treba truditi i žrtvovati za prave stvari, bića i osjećaje. Onoliko koliko te vuče unutarnji glas, i lijepo je ako to okolina prepozna i nagradi, ali najveća nagrada ti je to samo ispunjenje. Smisao. Koji je smisao žrtve? Ne znam, to trčanje za loptama.. stvarno ne znam. A eto, koga vuče- neka trči. Ali ja mu se ne… Čitaj više »
Samo bi se referirao na kolegin zadnji dio komentara sa slijedećim stihovima koje su me asocirale na mjesto radnje ove kratke, sportske pričice…he, he
“…Moke je jos dodao
i to da se strankinje praskaju pravo
i da je u Zaostrogu u kampu
svaku noc drugu j…..”
Ja sam novi na ovom portalu (zahvaljujuci mom prijatelju Ivi – Ivo hvala) pa ne bih bas razvlacio. Tekst je sjajan a reakciju trenera bih opisao kao svoj zivotni moto. Emocije nemaju cijenu pa to nije ni ta njegova skupa kosulja! Zato bih se pridruzio Novom Grgi: Kad nesto radis, daj sve od sebe!!!
smijem li pitati autora da li je dao bas sve od sebe kada je pisao ovaj clanak?
Divna prica ali su problem brojke. Na slobodnu povrsinu cijelog Sprtskog centra u Zaostrogu nije moglo stati vise od 50 ljudi tako da su te brojke problem. Odbojka je divan sport kada je vrhunska.